Rudarenje na području Bijelog Polja

Dragan Vidović

RUDARENJE NA PODRUČJU BIJELOG POLJA

(preuzeto: Glasilo župe Potoci, prosinac 2015, broj 9.)

Rudna blaga predstavljaju značajan potencijal gospodarskoga razvoja Hercegovine, kao i šireg područja Bijelog Polja na čijem se teritoriju nalaze značajne količine ležišta ugljena, boksita i drugih mineralnih sirovina. Na području Bijelog Polja do danas nije se vršila eksplatacija ugljena, dok se boksitne rude vršila na području Jasenjana. U ovom radu bit će riječi o istraživanju ugljenih naslaga u bjelopoljskoj kotlini, zatim o rudarenju crvenog boksita na navedenoj lokaciji, te riječ-dvije o tehničko-građevinskom kamenu, šljunku i glini.

Ovaj rad rađen je na temelju terenskih istraživanja i dostupne literature. Koristim prigodu zahvaliti se svim kazivačima: Stanku Sakiću, Ilki Sakiću, Boži Zovko, Peri Grgiću-Ilkiću, Peri Mariću, Ivanu Mikuliću i Željku Knezoviću, a posebno zahvaljujem Alojzu Filipoviću i Iliji Kožulju za ustupljenu dokumentaciju.

UGLJEN

Kada govorimo o rudarenju na području bjelopoljske kotline, ne možemo a da ne spomenemo Mostarski ugljeni bazen u čijem se sastavu nalazi ovo područje. Naime, ranije smo Mostarski ugljeni bazen dijelili na tri odsjeka ili dage (sjeverni, srednji i južni). Sjeverni odsjek: Bijelo polje; srednji odsjek: zapadni dio grada Mostara i južni odsjek: Bišće polje, protežući se uz tok rijeke Neretve, odnosno od njezinog izlaska iz raškogorske klisure (Salakovca) na sjeveru do ušća rijeke Bune u Neretvu na jugu.

Sjeverni odsjek – Bijelo Polje sada dijelimo na dva odvojena ugljena bazena koja predstavljaju važno i interesantno rudarsko područje, i to: sjeverni dio Bijelog Polja pripada bazenu Prigrađani – Željuša – Lišani, dok južni dio Bijelog Polja pripada bazenu Vrapčići – Kuti (Dubrava). Smješteni na lijevoj obali Neretve, tj. od HE Salakovac do Vrapčića i Sutine u dužini nešto više od 10 km.

“Današnji oblik neretvanske kotline uvjetovan složenim geotektonskim procesima (izdizanjima i spuštanjima terena). Dno i strane polja tj. temeljno gorije izgrađuje mazojojski i eocenski vapnenci, a jedni i drugi daju svojim golim, pustim bezvodnim površinama tipičan izgled hercegovačkog krša. Tercijerni sedimenti ove kotline leže neposredno na trijasu u sjeveroistočnom dijelu /Bijelo polje/, na kredi, a djelomično i na eocenskim vapnencima u ostalim dijelovima kotline.”

fotto-1-bijelo-polje-bogato-je-ugljenom-i-drugih-mineralnim-sirovinamaok

U ovom radu obrađivat ćemo istraživanja ugljenih naslaga, koja su na području bjelopoljske kotline vršena 1954. i 1961. godine i pokazala da se na ovom području nalazi mrki ugljen u nekoliko slojeva, srednje kvalitete na većim dubinama.

Tako prvo istražno bušenje započinje 1954. godine, i to prvo na sjevernom rubu Bijelog Polja, zatim na potezu Lišani-Potoci, a kasnije u južnom djelu na području Dubrave. Tako je prva geološka bušotina naišla na 5 ugljenih slojeva, na dubini od 182 m do 509 m, dok na dubini od 650 m naišlo se na pojavu metana. Radi se o vrsti uglja lignitaste strukture, kvalitete od 2166 do 3165 kalorija i od 25-46 % pepela.

Na području Bijelog Polja nema niskokaloričnog ugljena, koji bi se mogao odvojeno eksploatirati uz minimalne troškove, a koji bi isključivo služio za termoelektrane. Struktura ugljenih slojeva na ovom području nije jednaka, nego postoje ugljeni horizonti, posebice u najmoćnijem podinskom horizontu gdje je ukupna moćnost od 70 m. U tom dijelu ugljeni slojevi su prilično raslojeni od čega je oko 50 % ugljena, a ostalo su laporasti glinasti i škriljati prosojci.

Podsjetimo, mostarski ugljen pripada u red mrkih ugljena, srednje kvalitete koji je razvijen u više slojeva. Boje crno do crno-smeđe, zagasitog sjaja, s mjestimično lignitske strukture, te sklon je samozapaljivanju jer na zraku brzo gubi vlagu i raspada se.

Istražnim bušenjem se pristupilo i 1961. godine, kada su u sjevernom dijelu ovog odsjeka (Lišani-Potoci) izbušene 33 bušotine. Time su utvrđene geološke rezerve od 61.5000.000 tona uglja, u tri sloja, čija moćnost i struktura varira od 1,0 do 35,0 m. Tibold u svom Izvješću ističe da rezerve na području Bijelog Polja nisu konačne, ali se mogu smatrati realnim.

Podatak navodi da rezerve na širem mostarskom ugljenom bazenu iznose preko 180.000.000 tona (Bijelo Polje – Lišani – Cim – Ilići).

Možemo kazati da su geološki položaj i komunikacije bjelopoljske kotline povoljan, s obzirom da je povezana magistralnim putom M-17 i željeznicom normalnog kolosijeka s Bosnom i Dalmacijom (Hrvatska).

S obzirom da je mostarski rudnik često dolazio u krizu, tako se ovim istraživanjem imalo za cilj ustanoviti da li ovo područje može osigurati dovoljne količine i kakvoću crnog zlata svojim potrošačima. Rudnik mrkog uglja Mostar je 50-ih godina prošlog stoljeća opskrbljivao sljedeće potrošače: željeznicu, cementare u Dalmaciji, pomorsko parobrodarstvo na Jadranu, el. centrale, široku potrošnju i vojne pošte. U to vrijeme najveći ugljenokop na području Hercegovine bio je u srednjem odsjeku, čija je eksplantacija isključivo bila jamska (“Stara” jama, jama “Orlac”, jama “Bare” i jama “Titovo okno”).

 

Potrošnja ugljena prema mjestu: oko 50 % ostajala bi u BiH (od čega 90 % južno od Ivan sedla), zatim oko 33 % trošila je Dalmacija (Hrvatska) i oko 7 % trošio je Nikšić (C. Gora). Možemo zaključiti kolika je eksploatacija mostarskog uljena bila značajna u mnogim granama gospodarstva. Rudnik mrkog uglja Mostar prestao je s radom 1992. godine koji se do danas nije pokretao.

***

Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća ozbiljno se razmišljalo eksploataciji ugljena na području Bijelog Polja. Tako je “Rudnik mrkog uglja Mostar” izradilo idejno rješenje “Rudnik mrkog uglja Bijelo Polje”. Potom su mještani MZ Potoci, odnosno njezini članovi izvršnih organa uradili grubu ocjenu utjecaja na okoliš, izradili dokument s primjedbama te organizirali javnu raspravu uza sudjelovanje stručnjaka Mostarskog rudnika. Ideja o rudniku na ovom području je u potpunosti odbačena, a glavni razlog jest izgrađenost naselja i blizina Neretve, odnosno akumulacijskog jezera HE Mostar.

Prema pričanju Pere Grgića zv. Ilkić, na području Bijelog Polja, odnosno na Lišanima i u Vrapčićima bilo je sve spremno za otvaranje rudnika ali je rat sve prekinuo.

Na području Lišana bilo je sve spremno za otvaranje jame. Planirano je, u razdoblju od 5 godina dok bi se jama pripremala, za to vrijeme na području Vrapčića otvorio bi se površinski kop sa kojeg bi se Aluminiski kobinat Mostar podmirivao ugljenom. Obzirom da je potopljena jama „Titovo okno“, a na PK Vihovići je ugljen gorio, zalihe su bili pri kraju tako da se predviđalo uskoro njegovo zatvaranje. Aluminij i vojska su bili veliki potrošači ugljena, Obzirom da je mostarski Rudnik bio jedini rudnik mrkog ugljena u regiji, koji je snabdijevao vojsku od Crne Gore do Splita u Dalmaciji.

Na području Vrapčića, trebao je da bude Površinski kop od tadašnjeg Ugostiteljskog objekta „Rici“, tj.od sadašnjeg Nogometnog igrališta, dužine 1,5 km a širine 500 m. Na toj površini nalazi se sloj šljunka od 7 metara, a ispod su naslage ugljena debljine 30 metara. Šljunak bi se odmah prodavao šljunkari koja je imala separaciju u neposrednoj blizini. 

Bilo je sve spremno da se započne sa eksploatacijom ugljena, ali rat 1992. godine je sve prekinuo. Rudnik je trebao otvoriti tadašnji direktor Bajazit Tikveša. Tu je ugljen dobre kvalitete i kreće se oko 4000 kalorija.

 

S područja Bijelog Polja Pero Grgić zv. Ilkić je jedan od živućih koji su radili na mostarskom Rudniku. Pero je rođen 1944. godine u Potocima. Završio je Srednju rudarsku školu u Tuzli. Na Rudniku mrkog uglja Mostar počeo je raditi odmah po završetku škole, tj. 1964. godine. Pero je radio kao rudarski nadzornik, prvo u jami “Titovo okno” (na otpremi, na proizvodnji i provjetravanju), zatim na separaciji i na PK Vihovići. Početak sukoba na ovim prostorima, 1992. godine Rudnik prestaje s radom, tako da je Pero otišao u mirovinu 1. 9. 1995. Na mostarskom Rudniku mirovinu je zaradila i Perina majka, Ilka Dogan, rođ. Grgić (1922.-2001.), te njezin muž Niko Dogan iz Mostara.

fotto-2-pero-grgic-zv-ilkic-1944-rodjen-u-potocima

Pero priča da su na mostarskom Rudniku radili sljeći rudari s područja Bijelog Polja, i to:

Božo Zovko zv. “Ćuprija” (1913.-1995.); njegov brat Mate Zovko (1909.-1984.); Martin Čuljak; Stojan Zovko (1913.-1994.); Filip zv. “Pile” Pimorac (1915.-1987.); Boško Škegro; svi kao kopači; Alija Tipura zv. Begić (ili zv. mostarski Alija Sirotanović), rodom iz Humi-Lišana, i Ibro Tipura, oba su bili rudarski nadzornici te Ramo Tipura.

Također s ovih područja na mostarskom Rudniku, a koji su navedeni u knjizi “Mostarski rudnici-priče rudara”, radili su Miloš Zurovac (1911.) iz Bijelog Polja; iz Vrapčića: Ivan Kožul; Nikola Kolobara; Stojan Mikulić (1892.); Stanko Mikulić (1912.); Niko Kožul; Ivan Kožul; Pero Kožul, Maksim Lozo (1913.-1957.), Branko Greda; Halil Marić (1908.) svi kao kopači. Mirko Lozo radio je kao dostavljač uljena (konji su vukli kola a Mirko je bio kočijaš); Omer Marić (1910.-1991.), te iz Suhog Dola (Sutina): Vojin Došlo i Gojko Došlo kao kopači.

fotto-3-bozo-zovko-zv-cuprija-1913-1995

fotto-4-stojan-zovko-1913-1994

***

BOKSIT

Nalazište boksita na području Jasenjana navodi Lovrić u svom djelu, dok Mikulić u svom radu iz 2010. godine navodi da se na području Jasenjana vršila eksploatacija ove rude. Na području Livča, brdo Stočić (Šljeme) zabilježeno je nalazište boksitne rude gdje se navodi istražni prostor/rezerve od 80.000 tona, 3 ha.

Boksit se pojavljuje isključivo u kraškim, bezvodnim i brdskim predjelima, gdje je pored škrte zemlje, boksit nekada bio siromašnom seljaku jedni izvor zarade.

Boksit je ruda metala iz kojeg se dobiva metal aluminij, preko industrijske prerade glinice. Eksploatacija boksita nekada je predstavljala važnu gospodarsku aktivnost u Hercegovini, posebice do Domovinskog rata (1992.) kada se odvijala značajna eksploatacija ove rude na području Širokog Brijega, Posušja, Čitluka, Stoca i Nevesinja. Boksitna ruda iz Hercegovine se izvozila sve do 70-tih godina, nakon čega se gradi Tvornica glinice u Mostaru, a koja će od 1976.godine svu proizvodnju crvenog boksita okrenuti prema vlastitoj tvornici.

***

Jasenjani

Jasenjani se nalaze na krajnjim južnim padinama planine Prenj u sjevernom dijelu Bijelog Polja. Mjesto je smješteno na lijevoj obali rijeke Neretve i podijeljeno na Donje i Gornje Jasenjane. Naselje Donji Jasenjani je potopilo akumulacijsko jezero Salakovac početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, dok se Gornji Jasenjani nalaze na manjoj zaravni koju čine zaseoci Sakići, Rajkovići, Macići, Perići-Vladići, Tomići, Lipova i Mosorija smješteni u blizini boksitnih ležišta. Put za G. Jasenjane odvaja se desno s magistralnog puta M-17, pravcem Mostar – Sarajevo, po prelasku mosta Bijela, izgrađen na ušću istoimene rijeke, gdje se makadamskim putem uspinjemo na prekrasni plato. Navedenim putem na dužini od 3,5 km dolazimo do prvog zaseoka Sakići (oko 400 m n/v), a put dalje nastavlja na dužini od 15-ak km do Velike Vidove iznad Glogova.

foto-5-prijevoz-boksita-vozac-tadija-topic-1912-1966-rodom-iz-potoka-u-sredini

Na području Gornjih Jasenjana prije zadnjeg rata živjeli su Hrvati (Sakić, Perić, Vladić i Tomić), Srbi (Rajković i Semez) i Muslimani/Bošnjaci (Macić, Polčić, Sirko, Vejzović i Mušić). Danas su ovdje stalni stanovnici dvije obitelji Macić, po jedna obitelj Polčić i Sirko, dok povremeno borave četiri obitelji Sakić, dvije Zovko, jedna Perić i obitelji pok. Laze Rajakovića.

 

Na ovim boksitonosnim terenima, misli se na područje G. Jasenjana vršena su istraživanja boksita nakon Drugog svjetskog rata. Filipović navodi, da je 1964. godine izbušeno 364 metra bušotina, od kojih su boksit nabušile 44 bušotine s 199 m u rudi. Dubina bušotine kretala se od 0,6 do 25,8 m, a u boksitu od 0,6 do 25,7 m.

Navedenim radovima istraženo je 11 ležišta boksita, sa redom veličina , 35 do 16 166 tona. Ukupne utvrđene rezerve iznose 35 700 tona A i B kategorije. Kvaliteta rude ispitan je u 10 kemijskih analiza, koje daju slijedeći prosjek:

 Al2O3-46,48% i SiO2 – 4,16%

Površina zahvaćena istražnim radovima iznosi 0,5 km2, a koeficijent orudnjenja za taj revir iznosi 0,71 t/km.2

Na području Jasenjana u posljednje vrijeme vršila se eksploatacija boksitne rude. Zapravo na području Gornjih Jasenjana boksit se eksploatirao na lokalitetima Radeža, Mosorije i na Gornjim Selima na lokalitetu Suva bunarina. Ruda se eksploatirala površinski i otpremala se u Mađarsku, a kasnije do Zvornika.

***

KAMEN

Na području bjelopoljske kotline od građevinskih materijala najrazvijeniji su vapnenci što odgovara i geološkoj građi šireg područja Mostara. Zbog svoje raznovrsnosti daju mogućnost razvoja određenih grana gospodarstva (industrija, građevinarstvo…). Također su zastupljeni i drugi građevinski materijali kao što su: šljunak, pijesak i ciglarska glina, koji su ponajviše vezani za područje Bijelog polja i Mostarsko (Bišće) polje. Upravo na ovim područjima danas se mogu vidjeti mnoga napuštena iskopišta kojima je narušen okoliš, a neka su od njih postala i “nelegalne” deponije komunalnog otpada.

Činjenica je da je veći dio Mostarske općine perspektivan za razvoj eksploatacije tehničkog kamena (vapnenac i manje dolomit), te eksploatacije ukrasnog kamena.

Na području Bijelog Polja u posljednje vrijeme na više lokacija zabilježeno je gdje se istražuje ili eksploatira tehnički kamena i šljunak, i to: Tehnički kamen-vapnenac, Debelo brdo – Vrapčići (2,5 ha); Kuti, Zukulja – tehnički kamen (14,6 ha); Kuti, poslovni krug poduzeća – šljunak (2,8 ha); Uborak – šljunak (0,8 ha); Željuša, Drače – šljunak (12 h); Željuša na dvije lokacije – šljunak (2,5 ha i 3 ha). Danas se vrši eksploatacija šljunka na području Vrapčića, na lokaciji Suhi potok.

***

Kamenolom i krečana u Vojnu: Nedaleko od željezničke stanice u Vojnu nalazi se veće zalihe kamena vapnenca ili krečnjaka koji pripada gornjoj kredi. Vapnenac se eksploatirao, te se od njega proizvodilo vapno (kreč).

Krečana je počela s radom 1950. godine koja je svoj proizvod plasirala u područje sliva Neretve te izvozila za Crnu Goru. Krečana je bila spojena s industrijskim kolosijekom uzane pruge sa željezničkom stanicom Vojno. Kamenolom se nalazio u sklopu poduzeća “Građevinski materijal”. Godišnja proizvodnja krečnjaka iznosila je oko 3.000 tona. Prestaje s radom izgradnjom pruge normalnog kolosijeka, nakon čega se pravi nova krečana u Donjim Raštanima, ispod Cimora, tj. pored puta Raštani – Raška Gora. Po priči starijih, iz ovog majdana vadio se kamen za vrijeme gradnje crkve u Potocima. Kamen je vožen zaprežnim kolima, jer u to vrijeme nije bilo drugog prijevoza.

Glina i ciglana u Potocima: Ležište gline nalazilo se na lokalitetu Dubrave. Na ovom području još prije Drugoga svjetskog rata bila je ciglana. Nakon rata ciglana je obnovljena i pripadala je tvrtki “Građevinski materijal”. Plan proizvodnje za 1955. godinu iznosio je 1 milion kom. cigli, u 1954. godine proizvedeno je svega 300 tisuća kom. O ležištu gline i postojanje ciglane zanimljiv podatak navodi Pero Marić (r. 1936.):

Ciglana se nalazila preko puta Kožulovih kuća, tj.od sadašnje benzinske crpke „Market tours“ 100-njak metara usputno uz Dubravu. Tu je bila velika peć u koju se ubacivale cjepanice (balvanići). Glina se ručno mješala greblom (grabljama…), a potom se slagala u kalupe i zbijala. Neposredno se nalazila drvena baraka u kojoj je bio stol za poslovođu koji je sve zapisivao. Na ciglani bio je poslovođa Ilija Primorac (1896.-1957.) iz Livča, jedno vrijeme radio je Ilin sin Mirko (1934.-1975.) i kći Dana (1931.-1976.), dok su tu još radili Ante Kožul (1897.-1968.) kao stražar, te Anica Perić i Cvitan Zovko zv. Joskić. 

LITERATURA:

1. Lovrić, Ljubomir: Historijat eksploatacije boksita u Hercegovini, Mostar, 1984.

2. Vidović, Dragan: Mostarski rudnici – priče rudara, Mostar, 2015.

3. Behlilović, dr. Salem i Pavlin ing. Boris: Prethodni izvještaj, Sarajevo, 1965.

4. Isabegoić, Jasmin i dr.: Geološki potencijal teritorije grada Mostara, Tuzla, 2011.

5. Kožulj, Ilija: Nalazište mrkog ugljena u Bijelom Polju, Bjelopoljska zora, 2013., broj 7-8.

6. Mikulić, Ivan: Pregled rudarskih aktivnosti na području HNŽ-a, Rudarsko-geološki glasnik, broj 14, Mostar, 2010.

7. Tibold, Dragutin: Osnovni projekt ugljene baze BiH, Institut za rudarstvo, Sarajevo, 1961.

8. Ugljen, Čazim: Izvještaj o rudarstvu i građevinskim materijalima na području šireg regiona Mostara kao podloga za izradu Generalnog urbanističkog plana grada Mostara, Sarajevo, 1955.

9. Studija Sanacije, eksploatacije i rekultivizacije kopa “Vihovići”, knjiga 1, Zagreb – Mostar, 1996.