Razmišljanje za Veliki četvrtak

Posljednja-veceraJedan poznavatelj židovske religije piše o blagdanu Pashe:” Svake godine u životu Židova ponavlja se noć koja je izabrana, da židovski otac protumači svojoj djeci, što to znači biti Židov… Tko poznaje ovu noć, taj je shvatio bit židovstva.”

Bilo bi lijepo kada bismo i mi kroz ovo Vazmeno trodnevlje mogli kazati: tko poznaje ove dane i intenzivno ih slavi, shvatio je bit kršćanstva.  Taj može spoznati prijelaz iz smrti u život; taj može čuti i vidjeti, osjetiti i doživjeti, da također naš  put vodi iz tame u svjetlo; taj može sa svim osjetilima iskusiti, što znači biti kršćanin.

Znamo li što trebamo činiti?  Mi bismo znali, ako znamo što je Isus nama učinio. Lako je reći: On je svojim učenicima oprao noge. Dosjetiti se što je pri tom mislio, to nije lako prepoznati. Sam Isus kaže: “Razumijete li što sam vam učinio?”  Isus nije oprao učenicima glave nego noge. Zašto je to učinio? Koji je smisao toga znaka? U Palestini je bio običaj da se gostima koji su ušli u kuću operu noge. To je bila zadaća robova, najmanjih među kućnim osobljem. I tu službu brižljivo preuzima Isus i to nakon večere. “Isus usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.”  Čuli smo i reakciju Petrovu i Isusovo uzvraćanje: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom:”  Učenici naime trebaju imati dijela s njim. Imati dijela s Isusom znači, u vlastitom životu činiti ono što je Isus učinio u ovom znaku. I kao što se na kraju večere s Isusom kod blagovanja kruha i pijenja iz kaleža čuju riječi: “Ovo činite meni na spomen!”, tako se i na kraju pranja nogu slično kaže: “Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.”

Petrove riječi: “Nećeš mi prati nogu nikada!”, nije li i naše neshvaćanje? Mi ne želimo Boga koji gladuje s ljudima, nego Boga koji siti! Mi ne trebamo Boga koji dopušta da ga ljudi muče i nad njim čine nasilje, nego Boga koji sprema konac teroru. I ne Boga koji u ratu s ljudima dopušta da ga ubiju, nego Boga koji konačno uspostavlja  mir!

Možda sam i ja Petar: “Prati noge? Ti meni? Ne, to ne prolazi.” Je li to skromnost – ili oholost? “Nisam toga vrijedan” – ili “Ja to ne trebam?” Kao i uvijek: s Petrom učim ove večeri,  moram dopustiti da se to dogodi. Ne broji se to što ja činim i  vjerujem i zastupam, nego ono što on čini, što čini na meni. On me čisti.

Možda sam Ivan, učenik koga je Isus ljubio. S Ivanom učim da je Isus blizu, osjetno blizu, a ipak je neobičan i ne dopušta da ga čvrsto držim za sebe. Ostajem li u životu vjeran ili dopuštam da me zavede novac kao Judu?

Ponuđene su i druge uloge i stavovi na Posljednjoj večeri. Isusovo držanje vrijedi za sve nas: uzmi kruh, vino, zajedništvo sa mnom, zajedništvo među ljudima.  To držanje prolazi kroz stoljeća i nadživljuje našu oholost i našu poniznost, našu potrebu za ljubavlju i našu sumnju, našu nestrpljivost i puno toga još. Mi smo gosti kod njegova stola, takvi kakvi jesmo. On nam dolazi i zove nas na zajedničku gozbu i u službu jednih za druge.

Pranje nogu i Posljednju večeru nije jednostavno shvatiti. Vjerojatno ključ nije u intelektualnom shvaćanju, nego u nasljedovanju iz ljubavi. Samo tko sebe učini malenim  iz ljubavi prema  drugome, tko je spreman oprati mu noge, može naslutiti što Bog u Isusu još uvijek čini svakome pojedinome od nas!

Fra Jozo Župić


Warning: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable in /home/zupapoto/public_html/wp-includes/class-wp-comment-query.php on line 405