Andre Ampere i krunica

André-Marie Ampère (1775.-1836.) francuski je fizičar i matematičar koji je udario temelje elektrodinamici. Po njemu je mjerna jedinica za jakost električne struje nazvana Amper.
ampereAmpère je bio poseban čovjek oštroga uma, mnogostruki genij. Njegova polazišna točka u znanosti bilo je Oerstedtovo slučajno otkriće utjecaja struje na magne-tsku iglu. Zbog toga je Ampere pretpostavio da magnetizam možete transformirati u električnu energiju, i da električne struje općenito imaju međusobni utjecaj. Osmislio je aparaturu za istraživanje svojih hipoteza te je ubrzo došao do rezultata; formulirao je zakone prema kojima struje privlače i odbijaju jedna drugu, te shvatio uzrok otklona magnetske igle. Ta otkrića su imala velik broj posljedica, označila su prvi korak u razumijevanju zemljinog magnetizma i magnetizma općenito. Znanstvena otkrića općenito prolaze tri faze; otkrića utvrđi-vanje činjenica od jednog istraživača, opće objašnjenje drugog i točna formulacija zakona od trećeg istraživača, ali u slučaju elektrodinamike sva tri koraka je obavio Ampere. Bertrand je zapisao: “Ampèreov esej je jedan od najljepših proizvoda mode-rne znanosti, tvori temelj najšire i najsa-vršenije konstrukcije koju je osmislila prirodna filozofija još od Newtona.” Znanost duguje Amperu i druga otkrića, započeo je karijeru briljantnim matematičkim rado-vima, dao doprinos u kemiji, oznavao zoo-logiju i botaniku, ali zanimala ga je i filozofija – njegov posljednji rad je bio esej o klasifikaciji znanosti. Ampèrovo religiozno iskustvo je uključivalo rano razdoblje ravno-dušnosti, a nakon povratka kršćan-stvu, razdoblje duboke sumnje i tje-skobe. Ipak, radilo se o fazama u njegovu razvoju. U periodu kada je došao do svojih velikih otkrića opet je bio revan i uvjereni kršćanin, kakav je i ostao do kraja. Ozanam, koji je živio jedno vrijeme kod Ampera, o tome je nedvosmisleno zapisao: “No, osim njegovih znanstvenih dostignuća, postoji još nešto; za nas katolike, ovaj rijetki genij ima druge osobine vrijedne našeg poštovanja i ljubavi. Bio je brat u Vjeri… Religija je predsjedala radom njegova uma, obasjavala svako područje njegove misli: i s te uzvišene perspektive je prosuđivao sve stvari, čak i samu znanost. Ova časna glava, sa svom svojom mudrošću i slavom, posvemašnje se poklonila pred misterijima božanskog nauka. Kleknuo je na istom oltaru kao i Descartes i Pascal, zajedno sa siromašnim ženama i djecom, skroman u duši kao najmanji od njih. Nitko nije mogao pomnije poštovati strogu, ali ipak slatku disciplinu Crkve Ali najljepše od svega je bilo djelovanje kršćanstva u njegovoj pleme-nitoj duši: ta divljenja, vrijedna jedno-stavnost, skromnost genija koji je, znajući sve, bio zadovoljan nepoznavanjem svoje vlastite veličine: to veliko znanstveno poštenje, željno ne slave, nego samo istine, danas tako rijetko: ljubazne i komuni-kativne ćudi koja je ispunjavala beskraj prijateljskih razgovora, toliko komuni-kativna da su njegove ideje prepuštene milosti i nemilosti plagijatora; i napo-sljetku, dobronamjernost prema svima koje je upoznao, posebno mladima. Znamo za mnoge, prema kojima je pokazao svoju brigu i očinsku ljubav. Oni koji su poznavali samo njegov intelekt, poznavali su manje savršen dio njega. Iako je duboko razmi-šljao, još je dublje volio. Ampèrove rasprave s Ozanamom su rijetko kad završavale bez spominjanja Božjeg imena. Jednom prilikom je, razmišljajući, uzviknuo: “Kako je Bog velik, Ozaname, kako je Bog velik! Svo naše znanje je apsolutno ništa.” U Ampèrovim zapisima pronalazimo mnoge odlomke u kojima govori o prirodi koja upućuje na Boga: “Možemo vidjeti samo Stvoriteljeva djela, ali kroz njih dolazimo do spoznaje Stvoritelja samoga”, “Jedan od najupe-čatljivijih dokaza za Božju egzistenciju je divan sklad kojim je svemir očuvan.” Spomenuti blaženi Frederick Ozanam (vođa katoličke socijalne misli 19. stoljeća) je kao student, umoran od svojih istraživanja i osjećajući neke vjerske sumnje, otišao u šetnju te ušao u župnu crkvu kako bi pronašao mir i utjehu. U kutu, blizu Presvetoga Sakramenta, primijetio je starca uronjenog u molitvu krunice. Prepoznao je Ampèra, potiho je kleknuo iza svog obožavanog učitelja. Promatrajući velikog znanstvenika uronjenog u molitvi, osjetio je kako vjera i Božja ljubav nadiru u njegovu dušu. Poslije je zapisao kako je “Amperova krunica… učinila više za mene nego sve knjige i propovijedi zajedno”

(Des Rivieres, Ozanam, P34)


Potoci, 2013.


Warning: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable in /home/zupapoto/public_html/wp-includes/class-wp-comment-query.php on line 405