Božić – U školi malenosti

Božićna priredba, vrtić Sv. Klara Potoci 2018.

Božićna priredba, vrtić Sv. Klara Potoci 2018.

Ovo božićno razmišljanje započnimo pitanjem sestro, brate, koji ti je ovo Božić u životu? Dvadeseti, pedeseti, sedamdeseti? Ne pitam iz znatiželje, nego nakon toliko godina božićnih slavlja – što Božić za tebe predstavlja? Je li tvoj Božić prerastao okvire božićnoga dekora i jela? Samo ime ovoga blagdana – BOŽIĆ uvodi nas u teologiju Božje malenosti, projekt i stil Božjega djelovanja u povijesti spasenja. Kada nas đavao želi upropastiti, stavlja pred nas oholost i požudu. Oholost nas stavlja na mjesto Boga i u ulogu koja nam ne pripada. Požuda nas uvodi u trku bez kraja: od jedne stvari do druge, od jedne osobe, zabave do druge, a mi sve prazniji, izmučeniji i izgubljeniji. Nezadovoljni smo jer se granica naših želja konstantno pomiče. To je prokletstvo materijalizma. Ta pošast požude se toliko ukorijenila među nama, da nismo više kadri primjećivati vrijednosti koje već imamo: obitelj, brak, Crkvu, domovinu. Ne samo duhovne vrjednote nego i već ostvareni materijalni status. Teško je to oboljenje, epidemija, zapravo pandemija nezadovoljstva. Isus se rađa upravo u takvu svijetu, postaje siromašak, odbačenik, društveni problem-izopćenik da bi postao lijek našega šizofrenog stanja. Oplijenio samog sebe uzevši lik sluge. Moderno doba tu njegovu malenost od svoje bahatosti ne može ni primijetiti. Zato Isus i kaže: “Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko.” To su oni koji znaju da od Boga sve dolazi i k Bogu se vraća i da je materija samo sredstvo a ne cilj! Ne čini nas nesretnim materijalno siromaštvo, nego naše želje koje nemaju granicu. Potrebni smo siromaštva ne iz nužde nego kao dobrovoljci.

Priča se da je u turskom vremenu ovdje u Bijelom Polju neki katolik Krezić išao u Mostar prodavati drva. Goneći tako drva na konju pjevao je iz svega glasa. Prolazeći više puta kroz Vrapčiće čuo ga mjesni aga. Jednoga dana znatiželjni ga aga zaustavi i upita: “Zašto pjevaš?”, a ovaj mu odgovori: “Pjevam jer sam radostan, prodat ću ovo malo drva pa ću kupiti djeci brašna.” Aga dirnut riječima ovoga zadovoljnika darova ga kesicom zlatnika. Nakon toga Krezić je i dalje prolazio ali više nije pjevao. Aga ga opet nakon nekog vremena presretne te ga upita zašto više ne pjeva, a ovaj mu odgovori: “Pa ne pjevam od kada si mi dao onaj novac, samo razmišljam kako bi bilo dobro napuniti onu kesu do vrha.” 

Priča je ovo iz davnih vremena, ali još uvijek suvremena. Dok smo god nezadovoljni, nismo bogati, nego jadni. Svijet je opsjednut brojkama i težnjom za: više, bolje, ljepše, modernije. Korijen mnogih društvenih zala leži u blagostanju. Što je čovjek materijalno uspješniji, sigurniji, to više raste sebeljublje. Pogledaj ljude oko sebe i vidjet ćeš da je tako. Lagodan život i bogatstvo stvara lijenčine, sebične i poročne ljude. Isus je zato postao naš put i poruka. Čudesna je njegova pedagogija kojom nas vodi kroza život. Zato se On rađa u našem izgubljenom sumanutom, luđački pohlepnom svijetu, rođen na slamici svojim krikom dovikuje umišljenom modernom čovjeku da bježeći od Boga bježimo od samih sebe. Logika i matematika svijeta je: uspjeh bez žrtve, ljubav bez suza, slava bez poniženja. Zbog krivih životnih usmjerenja i očekivanja u susretu sa životnom realnošću: bolešću, smrću i mnogim drugim nedaćama brzo se lomimo te ostajemo razočarani, vičemo sve do neba. Linija uspješnog kršćanskog života uvijek ide od štalice preko križa, to je Isusova poruka. Dovikuje, tko želi biti njegov učenik neka uzme svoj križ i neka ide za njim, a pjesnik bi to izrekao: “Svak po svom trnju hodi, i svak na svom trnju cvate.” Razumjeti Božićnu poruku znači poput Isusa “oplijeniti” samoga sebe, svoje misli, svoje materijalne želje svesti na nivo dostatnoga. Pronaći životni smisao u onome što trebamo biti, a ne u onome koliko ću imati! To je Isus, neponovljiv i još uvijek neshvaćen. Nemoj ugušiti svoj Božić onim izvanjskim, ne boj se, i ne zaboravi da je ovo put kojim ide manjina!

Don Josip Galić, Potoci