Nedjelja Dobrog Pastira

Dobri pastirČetvrtu uskrsnu nedjelju Crkva na poseban način posvećuje molitvi za svećenička zvanja. Na to nas poziva i sam Gospodin Isus riječima:“Žetva je velika, a poslenika malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju“ Mt 9, 37-38.  Nedjeljno evanđelje je veoma kratko ali jasno. Isus primjenjuje sliku pastira na samoga sebe, i to u jedinstvu sa svojim Ocem nebeskim, jer On i Otac su jedno. On želi onima koji po njemu vjeruju u Oca, darovati vječni život. Konačno sam nebeski Otac nastupa kao pastir svih ljudi. Zar to nije čudesno obećanje, Bogu Ocu je toliko stalo do nas da nam šalje svoga Sina, koji iz ljubavi na križu umire za nas. Isus već na početku svog javnog djelovanja tražim suradnike, svoju produženu ruku. Zato ističe važnost pastira. Svi mi hvala Bogu, još uvijek na našim stranama poznamo ovu sliku pastira i stada, koliko je važan pastir u životu stada. Stado bez pastira je prepušteno divljim zvijerima, škrtim pašnjacima, studeni i zimi. Koliki li su pastiri izgubili život od vukova na dvije ili na četiri noge, braneći svoje stado. Mnogi su pastiri u našim selima u potrazi za životinjskom hranom padali s litica, ili se utapali vadeći vodu iz bunara. Više sam puta u matici umrlih pronašao upravo takav podatak. Imamo primjer iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kako su naše dvije župljanke, Krezića djevojke, rođene sestre iz Prigrađana, u potrazi za konjima nastradale, zameo ih iznenadni prenjski snijeg. Svejedno koje vrste je stado, uloga pastira je uvijek ista. U tome nam sam Isus daje najbolji primjer. Od Isusovih vremena bilo je toliko duhovnih pastira u njegovu stadu, koji su bili marni i vjerni. Odlika jedno pastira-svećenika u prvom redu jest: vjera koja rađa ljubavlju, a ljubav upornošću. Kakva bi bila slika duhovnog pastira danas? Pada mi na pamet prekrasan primjer iz života, sada već pokojnog vrhbosanskog svećenika Ivice Mrše. Kako sam bio u sarajevskoj bogosloviji, poznavao sam ga samo onako iz viđenja. Ovu poticajnu priču čuo sam nakon Domovinskog rata. Ovaj neumorni svećenik, negdje sedamdeset i neke godine prošlog stoljeća, išao je na blagoslov obitelji u Novo Sarajevo. Tada se zbog komunizma i višenacionalne zajednice, odlazilo samo u obitelji koje bi se unaprijed prijavile u župnom uredu. Unatoč pripremljenog popisa, njegovo svećeničko poslanje nije mu dopuštalo da tek tako prođe pored stanova gdje je pisalo katoličko ime. Pozvonio bi na vrata, riskirajući da bude odbačen, više puta bi njegova upornost i „bezočnost“ urodila plodom. Jednom je tako zgodom, naš velečasni pozvonio na stan na kojem je stajalo tipično katoličko ime. Vrata su se otvorila, a pred njim je stajao čovjek srednjih godina, u naponu života. Čim je vidio na don Ivici svećenički znak postao je grub, rekavši mu :“Nemam ja vremena za Boga“. Na što ga strpljivi i uporni svećenik upita:“ A kad ćete imati vremena?“, a ovaj da ga se riješi drsko odgovori:“ Za dvadeset godina“.  Don Ivici nije bilo teško zapisati tu (ne)zgodu u svoju malu bilježnicu. Godine su prolazile veoma brzo. Dvadeset se godina od tog događaja navršilo točno za vrijeme rata u Sarajevu. Kao što to doista može samo dobri pastir, tako je i naš don Ivica unatoč granata odlučio potraži onog “izgubljenog sina“. Našavši adresu, pozvoni znatiželjno na vrata, vrata se otvoriše i on upita za gospodina N. N. Ljubazni glas odgovori:“ Izvolite ja sam“. Svojim blagim i umilnim glasom svećenik mu ispriča (ne)zgodu od prije točno 20 godina, koja se zbila na tim istim vratima, upitavši ga imali možda sad malo vremena za Boga. Nesretni i zbunjeni čovjek se iznenadio tolikoj svećeničkom upornosti, sjećanju i brizi nakon toliko godina, da je od šoka plakao i molio oprost. Sada kad je životna situacija postala puno drugačija. Malo zbog gladi, malo zbog granata, malo zbog mladosti koja je prošla (te varalice našeg života), čovjek je shvatio besmisao jednog lažnog života kao i političkog sistema, koji se nekad ne tako davno činio moćnim. Sistemu kojem se nekad zaklinjao i kome je služio i pod cijenu prezira spram Boga. Siroti čovjek je stjeran u kut zemaljske nesigurnosti, ipak spoznao spas iz ruke koja je došla od jednog vjernog pastira.

                                                                                         Don Josip Galić, župnik bjelopoljski


Warning: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable in /home/zupapoto/public_html/wp-includes/class-wp-comment-query.php on line 405