STOGODIŠNJICA ZAVRŠETKA PRVOG SVJETSKOG RATA

main_1500Do dvadesetog stoljeća svijet je vidio brojne i krvave ratove, grčko-perzijske, rimsko-barbarske, križarske, vjerske, rusko-turske, prusko-francuske, i sl., ali jedan je do tada nadmašio sve, zovemo ga Prvim svjetskim ratom. Rat u kome se osjetio tehnološki napredak čovječanstva, koje je nažalost usavršilo i alatke za ubijanje tj. oružje. Mač, luk i strijele, zamijenili su puške i stojnice, praćke su zamijenili topovi, a konjicu bojna vozila. Razvoj oružja značio je i porast broja ratnih žrtava. Većina je povjesničara mišljenja da ni sami tadašnji državnici, koji su dali zeleno svijetlo za taj rat, nisu bili svjesni kakvi ih sve užasi očekuju u tom sukobu. To se vidi i iz njihovih izjava, npr. austrijski car Franjo Josip I. je na početku rata tvrdio ”vojnici će doći kući prije nego lišće opadne”. Slično su mislili i njegovi saveznici ali i protivnici, međutim ubrzo nakon što je rat počeo bilo im je jasno da su se prevarili, uvidjeli su da ih čekaju duge i teške bitke do pobjede.

Mi ćemo se u ovom radu dotaći početka tog sukoba, jedno vrijeme nazivanog i Veliki rat, dok nije dobio naziv Prvi svjetski rat. Vidjet ćemo što je bilo uzrokom sukoba, njegovo trajanje i njegove rezultate. U drugom djelu donosimo i neke od nuspojava tog sukoba, kao što su glad i Španjolska gripa, s naglaskom na njeno pustošenje naših krajeva. Na kraju donosimo popis poginulih iz naše župe u Prvom svjetskom ratu.

Krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća dolazi do staranja dvaju saveza na Europskom kontinentu. Riječ je o Silama Antante (naziv dolazi od riječi Entente cordiale, što znači Srčani sporazum) koje su činile Velika Britanija, Francuska i Rusija, dok su s druge strane Centralne sile ili Trojni savez činili Njemačka, Italija i Austro-ugarska, s tim da je Italija na početku rata proglasila neutralnost, da bi se 1915. godine priključila Antanti. Početkom 20. stoljeća dolazi do nekoliko sukoba, odnosno bolje rečeno kriza, Prva marokanska 1906. godine na Sjeveru Afrike, dvije godine kasnije izbila je još jedna, ovaj put u središtu Europe, tzv. Aneksijska kriza 1908. god, a tri godine kasnije i Druga marokanska kriza. Te krize i sukobi izbijali su između članica gore navedenih dvaju saveza, zbog kolizije interesa. Preklapanja interesa dolazilo je oko protektorata nad afričkim zemljama, ali i područjima jugoistočne Europe.

Nakon što je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu 1908. godine ona je nastojala proširiti svoje područje i na susjednu Srbiju. Ti planovi Austrougara posebno su smetali Rusima, koji su također imali pretenzije na jugoistok Europe, a i njima je Srbija bila strateški važna država. Na čelu Austro-Ugarske još od 1848. godine bio je car Franjo Josip I., 1914. god. već u poodmakloj životnoj dobi. Nakon niza tragedija u obitelji za prijestolonasljednika je došao Franc Ferdinand. Koji je uvidio rastući nacionalizam i otpor slavenskih naroda u Carevini te je planirao da državni dualizam zamjeni svojevrsnim trijalizmom, odnosno da slavenski narodi unutar Monarhije dobiju veću autonomiju. Srbi su tu uvidjeli mogući gubitak ”vekovne srpske Bosne i Hercegovine” stoga su počeli kovati planove kako spriječiti taj naum prestolonasljednika. Vođeni starim metodama odlučili su izvršiti atentat na Franca Ferdinanda. Atentat je pripremila ekstremna, teroristička skupina zvana Mlada Bosna.

Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija su najavili posjet Sarajevu 28. lipnja 1914. godine. Skupina Mlada Bosna uvidjela je tu svoju priliku. Organizirali su se, skupili oružje, isplanirali napad i iz Srbije prešavši Savu krenuli ka Sarajevu. Neki su austrijski dužnosnici napad predviđali i upozoravali su prestolonasljednika da ne ide, ali on je odlučio ići pod svaku cijenu. Ruta je bila poznata atentatorima. Ferdinand i Sofija su se polagano u automobilu vozili ulicama Sarajeva, kojima je mahala razdragana masa, međutim u jednom trenutku prema autu atentatori su bacili dvije bombe koje nisu ubile austrijski par, odlučeno je da se odvezu do pristaništa. Međutim prije nego su tamo stigli u jednoj ulici dočekao ih je golobradi Gavrilo Princip, i sam iznenađen kad su se ispred njega našli Ferdinand i Sofija ispalio je hitce iz revolvera i na mjestu ubio prestolonasljednika Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, nakon čega je uhićen. Franca Ferdinanda je oplakivala Monarhija, dok su Srbi klicali ubojstvu i atentatoru. 

Nakon sarajevskog atentata skoro mjesec dana austrijske su vlasti razmišljale na koji način se prema njemu odnositi, tj. kako se postaviti prema Srbiji koju su smatrali krivcem. Nakon sto su dobili podršku Njemačke u slučaju da dođe do rata Austrijanci su poslali ultimatum Srbiji koji je car Franjo Josip I. prokomentirao ovim riječima ”Rusija ne može ovo primiti, ne treba se varati, ovo će donijeti rat”. U Ultimatumu se tražilo od Srbije da prizna upetljanost u atentat, da se spriječe daljnja djelovanja protiv austro-ugarske i da se kazne počinitelji. Odgovor Srbije su sastavili Stojan Protić i Loza Pačo. Unatoč pozitivnom odgovoru Srbije, Austrija je mjesec dana nakon rata objavila rat Srbiji, koji je označio početak Velikog rata do tada neviđenog u Europi. Rata koji će odnijeti preko 20 milijuna života.

Do prvih sukoba došlo je početkom kolovoza 1914. god. Austro-Ugarska nije provela mobilizaciju onako kako je očekivala već se na tom samom startu vidjelo da neće ići sve po planu. Prvi napad na Srbiju imao je dosta poteškoća. Austro-Ugarski saveznik, Njemačka, uredno je provela mobilizaciju, pored toga još je imala jaku ratnu mašineriju, tada vjerojatno najbolju u Europi. Srbija je ”pala” tek 1915. godine, ali to nije donijelo nekih značajnijih gubitaka za Antantu, jer su se oni utaborili u Solunu. Tako da osim brojnih žrtava na obje strane prve dvije godine rata nisu donijeli neku značajnu prevagu. U prve dvije godine poginulo je dosta obučenih vojnika, oficira i podoficira. Poginule vojnike su na bojištu zamijenili, na brzinu vojno obučeni seljaci, dok su oficire i podoficire zamijenili mladi intelektualci.

Godine 1916. najznačajnija bitka odigrala se na zapadnom bojištu na rijeci Sommi, u kojoj je poginulo više od milijun ljudi. U toj bitci uočila se smrtnost novog oružja i nesposobnost i neznanje zapovjednika koji su ljude slali u nepromišljenim jurišima kao ovce na klanje. Tako da možemo reći da je bitka na Sommi bila svojevrsni vojni pokus koji je plaćen velikim brojem izgubljenih života u do tada još neviđenom masakru. 

Slika 1. Poginuli vojnici u bitci na Sommi

pastedGraphic.png

Ni u ovoj godini na bojištima nije dolazilo do većih promjena, i dalje se nije nazirao kraj ratu. Treba naglasiti jedan veoma važan događaj, u Austriji te iste 1916. god. umire car Franjo Josip I., a na prijestolju ga nasljeđuje Karlo Habsburg.

U veljači 1917. god. u Rusiji dolazi do revolucije, zbog koje je car Nikolaj II. abdicirao 16. ožujka. Revolucija je udaljila Rusiju iz rata, što je veoma iznenadilo sve sudionike rata posebno Saveznike koji su izgubili velikog saveznika na Istoku. Sada je Centralnim silama olakšan posao, jer su s Istoka mogle povući veliki broj vojnika i municije. Međutim Saveznici su uspjeli nadoknaditi gubitak Rusije, ulaskom u rat SAD-a koji je 6. travnja 1917. objavio rat Njemačkoj. Povod ulaska SAD-a u rat bio je njemački podmornički rat koji je ugrožavao trgovinu SAD-a i Velike Britanije. 

U trećoj godini rata 1917.-oj dolazi do protesta vojnika na objema zaraćenim stranama. Francuski vojnici se bune na zapovijedi generala zbog nepromišljenih juriša na njemačke mitraljeze. Svoje su raspoloženje iskazali jednom gestom u manjem francuskom grada tako što su marširali kroz grad i blejali kako bi na taj način pokazali kako ih generali tretiraju kao ovce za klanje. Pored toga uzvikivani su poklici ”Nikad više Somma”, ”Branit ćemo se, ali nećemo u ofenzivu”. Francuski generali su uvidjeli propust i obećali da do daljnjeg neće poduzimati ofenzive. Obećanje su održali, francuskih ofenziva nije bilo sve do pred kraj rata kada su Centralne sile oslabile. I austro-ugarska vojska je prosvjedovala zbog slabih uvjeta, manjka hrane, lošeg odijevanja i sl. Pojavili su se brojni dezerteri, tzv. Zeleni kadar. Zelenom kadru pripadali su ljudi koji su pobjegli s bojišta te se vratili u svoj kraj, gdje su živjeli hajdučkim načinom života. Vlasti su s njima imali brojnih problema. Ali to je jednostavno bila nuspojava brutalnog rata i buđenja nacionalne svijesti u višenacionalnim zajednicama.

Slika 2. Prikaz surovosti, grubosti, ludosti i besmisla rata.

pastedGraphic_1.png

Rat se nastavio i u 1918. god. Saveznici su uvidjeli da im je slabost, posebno nakon ulaska Amerikanaca u rat, nekoordinacija u zapovijedanju. Taj su problem morali riješiti ukoliko su željeli pobijediti u ratu. Zbog toga su u ožujku nakon dugih pregovora odlučili da francuski general Foch postane glavni komandant Savezničkih vojnih snaga. Ovo je bio veoma važan potez saveznika, možda i krucijalan za ishod rata. Amerikanci su početkom 1918. god. počeli svaki mjesec u rat dovoditi po 250.000 vojnika koji su osvježili Savezničku vojsku. Početkom rujna, ponukani američkim svježim vojnicima, Saveznici kreću u ofenzivu na Solunskom frontu. Time su se ispunile vizionarske riječi Winstona Churchilla ”rat će se završiti ondje gdje je i počeo, na Balkanu”. Solunska ofenziva bila je početak kraja za Centralne sile. Ofenziva je krenula i na zapadnom frontu. Nijemce je mučio umor vojske i nedostatak hrane, a da ne govorimo o austrougarskoj vojsci koja je bila još u gorem stanju od njemačke. Zbog svega toga njemački zapovjednici su uvidjeli da je kraj blizu i da su rat izgubili. Krenuli su u pregovore sa Saveznicima. U međuvremenu dolazi do abdikacija i cara Karla Habsburškog i njemačkog cara Wilhelma II Hohenzollerna, koji je pobjegao u Nizozemsku. Ta dva velika carstva su se time de facto raspala, a na njihovim teritorijima su nastale brojne nacionalne države, sam Otocar Celestin rekao je da bi se Austro-Ugarska prije ili poslije raspala, samo su mogli birati način na koji će se raspasti i eto odabrali su najgori i najbrutalniji. U Zagrebu je 29. listopada 1918. proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba na čelu s vladom Narodnog vijeća, koja će trajati mjesec dana do uspostave Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđevića.

Nakon što su Centralne sile zatražile primirje Saveznici  nisu bili jednoglasni oko uvjeta primirja, ali u se ipak nekako uspjeli dogovoriti, da svatko uzme od poraženog što njemu treba. Tako je Georges Clemenceau izjavio ”ostavili smo caru Karlu hlače i ništa više”. Savezničko izaslanstvo na čelu s generalom Fochom sastalo se s izaslanstvom Centralnih sila 11. studenog 1918. u 5 sati ujutro u vlaku gdje su poraženi potpisali uvijete primirja. Šest sati kasnije duž bojišnice zasvirale su trube koje su označile kraj Prvog svjetskog rata. U SAD-u je to dočekano velikim slavljem, crtale su se karikature njemačkog cara, djevojke su ljubile vojnike, trubilo se i pjevalo dok je u Europi slavlje bilo tiše, jer je gotovo svaka treća obitelj nekoga izgubila u tom do tada najkrvavijem sukobu u povijesti. Četiri carstava su nestala, Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Osmansko. Nastale su broje nacionalne države. Broj pognulih je teško odrediti, ginulo se po Atlantiku, Karpatima, Mezopotamiji, Rusiji, Pacifiku, Balkanu, rijekama i pustinjama, ali ipak ćemo navesti neke brojke. Pretpostavlja se da je u ratu mobilizirano oko 60 milijuna europskih vojnika, od toga ih je smrtno stradalo oko 20 milijuna vojnika i civila (Hrvata oko 190 000), preko 21 milijun ranjenih, te ogromna materijalna šteta.

Nažalost i ove strašne brojke ostat će u sjeni  novog sukoba koji je zadesio svijet dvadesetak godina kasnije. Klica tog novog sukoba bila je u miru Prvog svjetskog rata. Teški uvjeti mira u poraženoj naciji zasijalo je sjeme mržnje koje je raslo dvadeset godina dok nije buknulo 1939. god. u vidu novog svjetskog sukob koji će proliti još više krvi. Sam general Foch, inače gorljivi katolik i potpisnik primirja izjavio je ”ovo nije mir, već primirje na dvadeset godina”, nažalost tako je i bilo.

Međutim, u Prvom svjetskom ratu nije bilo samo žrtava od oružja. U vrijeme rata Europu je pogodila groznica i glad. U ovom drugom djelu rada dotaknut ćemo se toga, s naglaskom na naše prostore tj. kakve je posljedice za naš narod imala groznica i glad.

Hercegovina je rat dočekala u lošem kulturnom i gospodarskom stanju, a kada u takom lošem stanju dođe i do rata to dovede do katastrofe. I ovaj čvrsti narod s kamena koji se nosio s brojnim nedaćama kroz tisućljetnu prošlost na ovom kamenu teško je preživio te četiri godine rata, iako se on vodio daleko od Hercegovine. Uzroke teškog stanja u Hercegovini u vremenu rata možemo gledati kroz tri parametra, prvo, kroz rat koji je uzeo radno i vojno sposobne (od 10-20%) što je za posljedicu imalo onda i nedostatak radne snage što možemo navesti kao drugi uzrok, dok bi treći bio velika suša koja se manifestirala u manjku poljoprivrednih prinosa, odnosno nedostatku hrane. Tih ratnih godina posebice od 1916.-1918. zaista je vladala glad u našem kraju. Ljudi su se snalazili na razne načine, jeli su mekinje, kore s drveća, korijenje, lišće, trave i sl. Prvi slučaj gladi zabilježen je u župi Prenj 1915. god. Također treba spomenuti da u to isto vrijeme Austrijanci hrane 70 000 mula s po 10 kg hrane svaki dan na Sočanskom bojištu.

Andrija Nikić u svojoj knjizi Godine gladi donosi tablicu s ratnim godinama u kojoj navodi za svaku pojedinu godinu rata i glavni uzrok smrti (glad, rat, gripa). Nikić u tablici navodi i Potoke s 1458 katolika 1917. god., prema toj tablici te godine u Potocima je 27 mještana umrlo od gladi. Nije poznato koji je izvor koristio za tablicu ali izgleda da podatak nije najprecizniji, jer Robert Jelić navodi poimenice ”samo” 4 župljana umrla od gladi u Potocima za vrijeme rata. U poređenju sa zapadnom Hercegovinom to je ”mali” broj smrtnosti od gladi, na to je vjerojatno utjecaj imala plodna bjelopoljska ravnica, koja je i u tako teškim klimatskim i društvenim uvjetima mogla prehraniti dobar dio mještana. Po Nikićevim podacima u Hercegovini je od gladi umrlo 325 ljudi, najviše 1916. god., dok Robert Jolić poimenice navodi 402 osobe umrle od gladi u vrijeme rata na prostoru Mostarsko-duvanjske biskupije. Teško je doći do egzaktnih podataka jer su brojne matice umrlih vremenom uništene, a pored toga obitelji su krili smrt svojih članova od gladi zbog straha od kazne vlasti radi nebrige za članove obitelji.

Nerijetko teški životni uvjeti i poteškoće iznjedre neke junake, heroje ili dobročinitelje. I ova situacija u Hercegovini dala je jednog takvog u liku fra Didaka Buntića. Koji je uočio problem i odlučio se djelovati, jer u suprotnom posljedice bi bile puno gore nego što su bile. Fra Didak Buntić pisao je brojna pisma vlastima, pa čak je išao i do samog cara Karla Habsburškog, kako bi izmolio pomoć za svoj napaćeni i gladni puk. Povratkom iz Beča fra Didak se zaustavio u Slavoniji, tu se raspitivao o mogućem zbrinjavanju gladne djece iz Hercegovine. To su bile prve Didakove ideje i počeci akcije zbrinjavanja najugroženije djece od gladi. Pored toga otvorio je kuhinju za siromašne u samostanu na Širokom Brijegu, te je i dalje je nastavio pisati vlastima i tražiti pomoć za svoj puk.

Nakon što se 1917. god. s austro-ugarskim vlastima i udrugama zaduženim za ratnu siročad dogovorio oko transporta gladne djece iz Hercegovine u Slavoniju, fra Didak je obznanio po župama da se skupljaju najugroženija gladna djeca za Slavoniju. Za prvi vlak prijavilo se više od tisuću djece, a između njih moralo se odabrati samo 300 najugroženijih, jer nisu mogli svi ići. Prva skupina otišla je sredinom rujna 1917. godine. Nekoliko tjedana kasnije otišla je i druga skupina, s čime se nastavilo sve do lipnja 1918. godine. Ukupno 21 skupina djece otišla je u plodnu Slavoniju. Putovalo se vlakom do Broda, djeca bi u putu dva puta stajala, zbog okrijepe i odmora. Pojedini franjevci su poslani u Slavoniju da obilaze djecu, brinuli su da ne dođe do nekih problema između djece i udomitelja. Treba napomenuti da su se u Slavoniju slala i pravoslavna i nešto manje muslimanska djeca, znači, hercegovački franjevci nisu birali djecu po nacionalnom ili vjerskom ključu već samo po ugroženosti.

Djeca su većinom dobro prihvatila preseljenje. Fra Didak Buntić navodi da su se neka toliko izmijenila (udebljala) da ih ni vlastite majke ne bih prepoznale. Broj djece koji je otišao iz Bosne i Hercegovine u Slavoniju nije točno određen jer su se podaci koje je fra Didak vrijedno zapisivao uništili u požaru, ali pretpostavlja se da je negdje oko 17 000 djece zbrinuto u Slavoniji.

Slika 3. Fra Didak Buntić sa subraćom franjevcima i hercegovačkom djecom spremnom za put u Slavoniju

pastedGraphic_2.png

Godina 1918. bila je plodnija i djeca su se počela vraćati kućama. Vratilo ih se gotovo 2/3. Slanjem djece u Slavoniju ne samo da su spašena ona djeca koja su otišla u Slavoniju, već su tako spašena i ona koja su ostala jer se smanjenjem broja djece hrana djelila na manji broj ljudi. Fra Didak Buntić je zaista bio veliki heroj i vizionar, bez  čije bi ideje i zalaganja oko gladne hercegovačke djece posljedice bile još puno gore. Svako spašeno dijete njegov je spomenik.

Godina 1918. bila je po mnogo čemu bolja od prethodne dvije-tri. Rat je završio, preživjeli vojnici su se vraćali kućama s fronta, klimatski uvjeti bili su povoljniji te su stoga i prinosi bili bolji. Glad u Hercegovini je skoro bila nestala. Međutim, baš te iste 1918. god. svijet pogađa strašna stvar o kojoj se do tada samo čitalo, riječ je o španjolskoj bolesti, španjolskoj gripi ili jednostavno španjolici. Ona je izbila u listopadu 1918. god. Za mjesto njezina nastanka navodi se Tibet (Kina), odakle se proširila na Ameriku, a od tamo su je vojnici prenijeli u Europu. Znači nije potekla iz Španjolske kao što joj ime govori. Razlog imena je taj što je Španjolska u vrijeme Prvog svjetskog rata bila neutralna zemlja stoga se tamo prvo počelo pisati o gripi, te je po njoj i dobila ime. Smatra se da je od nje bilo oboljelo oko 500 milijuna ljudi, od kojih je umrlo 50-100 milijuna, znači više od duplo nego u ratu. 

Slika 4. Oboljeli od španjolice

pastedGraphic_3.png

  Španjolica naravno nije zaobišla ni Hercegovinu. Na početku ljudima u Hercegovini nije bilo jasno o čemu se radi, od čega ljudi tako često umiru, čak su i svećenici u matične knjige navodili kao uzrok smrti prehladu i sl. Rekli smo da je u listopadu 1918. god. pogodila i Hercegovinu, kada su zabilježene i prve žrtve, a posljednji slučaj smrti od gripe upisan je u matice 1931. godine u Mostaru. Najviše je preminulih od španjolice bilo u župi Humac, čak 249 ljudi. Svećenicu su u to vrijeme bili u velikoj žurbi i nevolji jer su imali veliki broj bolesnika i sprovoda, no zanimljivo da nijedan hercegovački svećenik nije preminuo od nje iako ih je bilo nekoliko oboljelih. Prema dostupnim podacima na prostoru Mostarsko-duvanjske biskupije od španjolice je umrlo najmanje 3179 ljudi, a vrlo vjerojatno da taj broj ide i do 4000. Što se tiče naše župe, prema podacima dr. Roberta Jolića, od španjolice je umrlo 17 osoba. Prema ovim podacima vidimo da je bolest usmrtila puno više ljudi nego rat i glad zajedno. 

Slika 5. Obrana od španjolice.

pastedGraphic_4.png

Zaključak. U radu smo, ponukani stogodišnjicom završetka Prvog svjetskog rata, nastojali opisati uzroke, trajanje i posljedice Prvog svjetskog rata, posebice u Europi i u našem kraju. Vidjeli smo kojih su razmjera bile posljedice, ogroman broj poginulih, ranjenih, neprocjenjiva materijalna šteta te nestanak četiriju europskih carstava. Zbog toga ne čudi izreka starih latina, bella matribus detestata.

U Hercegovini nije bilo ratnih djelovanja, ali se rat itekako osjetio, jer je uzeo za bojište 10-20% muškog stanovništva, što je onda rezultiralo smanjenjem radne snage, poskupljenjem živežnih namjernica i sl. Kad se tomu svemu još doda velika suša na ovom kamenu, lako dolazi do gladi, koja je također dodatno prorijedila i oslabila ionako slabo pučanstvo. Sreća da u tim uvjetima ima razboritih, dobrih i inteligentnih ljudi kao što je bio fra Didak Buntić koji se angažirao oko zbrinjavanja gladne djece u plodnu Slavoniju. Računa se da je tako spašeno oko 17 000 djece iz BiH. Time nevoljama nije došao kraj jer je pred kraj rata došlo do gripe zvane španjolica koja je pomorila dvostruko ili čak trostruko više stanovništva nego sam rat. U našoj biskupiji oko 4000 ljudi je umrlo od nje, od toga i 17 naših župljana. Za kraj rada donosimo još i popis poginulih župljana u Prvom svjetskom ratu.

Tablica 1. Poginuli župljani u Prvom svjetskom ratu

Broj

Ime Ime oca Prezime Godina rođena Godina smrti
1. Nikola  Pero Krezić 1891. 1916.
2. Luka  Stijepo

Krezić

1889. 1917.
3. Šćepan  Ivan Krezić 1876. 1917.
4. Boško  Krezić 1881. ?
5. Luka  Azinović 1885. 1917.
6. Marko  Šimun Kordić 1890. 1915.
7. Stojan  Šimun Zovko 1896. 1915.
8. Boško  Mate Kožul 1897. 1917.
9. Stojan  Mate Kožul 1888. 1916.
10. Jure  Mihalj ? 1918.
11. Ivan  Marko Zovko 1868. 1917.
12. Stanko  Pero Kožul 1887. 1917.
13. Marko  Marijana Kolobara 1891. 1917.
14. Marko  Mate Mikulić 1886. 1918.
15. Marko  Ilija Zovko 1883. 1915.
16. Mate  Topić 1880. 1914.
17. Ivan  Nikola Skender 1889. 1917.
18. Pero  Vidak Jović 1899. 1918.
19. Stanko(liječnik) Miško Kožulj ? ?
20. Ilija Miško Kožulj ? ?
21. Jozo  Ante Zadro 1889. 1915.
22. Pero  Nikola Šunjić 1894. 1916.
23. Nikola Ivan Škegro 1881. 1916.
24. Stjepan Cvijeta Šuman 1891. ?
25. Miho  Ivan Azinović 1888. 1916.
26. Marko Ivan Bilušić 1894. 1916.
27. Tomo Grgo Miletić 1896. ?
28. Cvitan Boško Perić 1891. 1918.
29. Marko Ivan Šimičić-Talić 1896. 1915.

                                                                      prof. Slavko Zovko,Potoci


Warning: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable in /home/zupapoto/public_html/wp-includes/class-wp-comment-query.php on line 405