Kristalna noć bjelopoljskih Hrvata

Takozvana-deblokada-Mostara-1Hrvatima Bijelog Polja još je itekako u živom sjećanju noć sa 29. na 30. lipnja 1993. godine. Te zlokobne noći, sneni Hrvati u fizičkom i političkom smislu, kad su se i najmanje nadali, napadnuti su od dojučerašnjih saveznika, svojih susjeda, muslimana. Odmah te noći je na prepad ubijeno 11 Hrvata. Preostali su zarobljeni, njih 166 odvedeno je iz svojih kuća u logore: Osnovna škola Potoci, Skenderove kuće – Potoci i IV. Osnovna škola Mostar. U logoru su zatočene cijele obitelji: Zovke, Kolobare, Azinovići, Sesari, Drinovci, Crnjci, Škobići… stari i djeca. Osim izgladnjivanja, premlaćivanja, silovanja, u ovim logorima je ubijeno 17 bjelopoljskih Hrvata.

Za vrijeme cijelog ovog sukoba ubijeno je 53 Hrvata, a za vrijeme cijelog Domovinskog rata 107 Hrvata. Osim ljudskih žrtava uništena je župna crkava, samostan časnih sestra, dvije svetinje bjelopoljskih Hrvata i stotine obiteljskih kuća. Da se ovdje ne radi o nikakvoj deblokadi, nego o osvajanju-napadu, najbolje govore dokumenti Armije BiH iz toga vremena. U raznim direktivama tako iščitavamo riječi: napad, ubacivanje dijelova vojske u pozadinu ustaša, civilni ciljevi, nanijeti što veće gubitke, doći do što većeg ratnog plijena, primorati ih na što dublje povlačenje u zapadnu Hercegovinu…

Ovaj dan mi Hrvati-katolici obilježavamo sv. Misom za sve poginule, kao i za mir. Naši susjedi obično toga dana imaju vatromet, koncert, a od ove godine čini mi se po prvi put organiziraju Marš sjećanja iz Mostara u Bijelo Polje. Svatko ima svoj pogled na ovo žalosno razdoblje. U svakom slučaju način na koji želimo stvoriti sretnu budućnost ide iz pogrješnog pravca. Zapravo ovi vatrometi i marševi su pravi opijum za naše komšije, a cilj je jasan odvesti ljude raznim marševima i priredbama u iluziju, da ne bi možda počeli misliti svojom glavom jer čovjek koji je obdaren razumom postaje svjestan da živimo u društvu koje osim teške bremenite prošlosti grca u mnogim problemima poput: korupcije, nedostataka radnih mjesta, migracije, iseljavanja, veliki pad stanovništva u cijeloj BiH, droga, kocka… Zato je lakše organizirati razne političke marševe poput ovoga na spomen na 30. lipnja 1993., nego marš za život, nova radna mjesta, marš protiv korumpiranih političara…

Toliko je toga što bi bjelopoljski stanovnici jedni, drugi i treći mogli danas za svoj opstanak, zajedničkim snagama mijenjati: našim političarima iz sva tri tora, lakše je prizivati aveti prošlosti, nego polagati račun za totalnu političku sterilnost i neodgovornost, koja je očita na svakom koraku, u svim sferama društva. Ovi marševi i slična događanja samo su produžetak agonije malog čovjeka ovog podneblja. Nažalost samo ovakvim i sličnim događanjima naši političari imaju sigurnu budućnost. Netko je iz svijeta rekao za bivšu državu Jugoslaviju:

“ Kad bi postojao tako velik šator da se natkrije Jugoslavija, bio bi to bio najveći cirkus na svijetu“.

Te iste riječi možemo primijeniti na ovakvu današnju BiH.

U prilog istine bez koje nema pravde, donosimo par svjedočanstva bjelopoljskih Hrvata iz tog vremena.

don Josip Galić, župnik bjelopoljski

 

Oči moje kćeri

Anica Grgić

Anica Grgić

Zovem se Anica Grgić, rođ. Crnjac. Rođena sam 1942. godine na Zakrižju, Bijelo Polje. Udala sam se za Marka Grgića iz Potoka. Rodili smo troje djece. U ratu sa Srbima moj je muž Marko kao civil ranjen, nije želio otići iz naše kuće i tu je ranjen od gelera haubičke granate. To njegovo teško ranjavanje upotpunio je ratni sukob s Muslimanima. Prevrat 30. lipnja 1993. godine zatekao nas je u jutarnjim satima u našoj kući. Čini mi se da je to bio ponedjeljak, iz naše kuće odvedeni smo u utorak, odvela su nas četvorica vojnika, dvojica susjeda Omanovića, te Sultan (nadimak) i još jedan Nevesinjac koji je bio nama nepoznat. Obično u zarobljavanju Hrvata bila su po dva domaća Muslimana. Vode nas ulicom kao najveće razbojnike mene, supruga dvoje djece Blaženku(22) i Maria (malodoban), djevera Zvonku i jetrvu Milu. Za nama gledaju susjedi, vire, nitko ništa osim susjede Emke (Muslimanka) koja je dotrčala i zagrlila me plačući i govoreći što će biti od nas. Najprije nas vode u Meke, zatim u 4. osnovnu školu Mostar.

Prava riječ za 4. osnovnu školu je pakao, kad nemaš vode, nema ni života. Tu smo se razboljeli.Nakon petnaestak dana odvode nas u Osnovnu školu Potoci gdje je formiran logor. Jedino čega smo u logoru Osnovna škola Potoci imali u izobilju jest strah i voda. Hranu smo skupljali po polju i po našim kućama. Naša susjeda Sabina Turkić, Muslimanka, više nam je puta iz naše kuće donosila hranu. Poslije, nakon rata, Sabina nam je pričala kroz kakve je neugodnosti i patnje prolazila od svojih sunarodnjaka samo zbog toga što nam je pomagala.

Uz izgladnjivanje, zastrašivanje od strane Zukinih vojnika, odlazaka na izvlačenje ranjenih, radne akcije, za mene boravak u logoru bio je pakao jer sam doživjela kao majka seksualno nasilje nad mojom dvadeset dvogodišnjom kćeri. Odvođena je više puta u večernjim satima i vraćana ujutarnjim satima. Zamislite tu bol, bol i neizvjesnost mene kao majke i bol njezina oca. Premda je tada bilo očito što joj se događa i što joj rade, čovjek se u tom trenutku tješi ne želeći vjerovati, tješiš samu sebe možda ipak nisu. Kada je vrate, ona šuti ne govori ništa, ali vidim u kakvu je stanju vraćaju, pogled je odaje. To naše neprihvaćanje strašne istine silovanja našega djeteta prekinulo je svjedočenje naše kćeri nakon rata, na nedavnom suđenju priznala je da ju je više puta silovao Ibrahim Demirović. Govoreći joj da je njegova robinja i da joj je bolje da je s njim nego da prođe kao druge koje su morale biti s više njih uzastopice. Ja i danas mislim da nije sve rekla.

U logoru Osnovna škola Potoci bilo nas je stotinjak, od toga 14 malodobne djece, jedna trudnica idvadesetak staraca iznad 70 godina: Boško Krezić (1912.), Mara Ćeleba Zovko (1907.), Mara Azinović (1912.), Stanko Azinović (1911.), Mate Krezić (1915.), Ruža Kolobara (1916.), NikolaMihalj (1923.), Stanko Paponja (1916.), Kata Paponja (1919.), Rozika Kolobara (1925.), MarijaMihalj (1925.) Više od polovice su bili starci i nejač, tko će se svega sjetiti, nabrojila sam one najstarije, bilo je dosta i šezdesetogodišnjaka.

Nakon ovoga jada godinama slušam u medijima kako se plasiraju patnje muslimanskoga naroda,stvarne i izmišljene, a o tebi ostaje šutnja. Poslije ratnih sukoba radila sam pri UNPROFOR-u uMostaru. Tu sam itekako imala prigodu naslušati se jednostrane istine iz posljednjega rata. Gotovo svi, zapravo većina prevodioca bile su žene Muslimanke, koje su prevodile ono što su one htjele. Jedne prigode kad sam primijetila da je prevoditeljica Srpkinja pobunila sam se, vidjevši kao Muslimani često obilaze svoja imanja u okolici Mostara, kad ću ja doći na red da vidim svoju kuću jer i ja sam izbjeglica. Moji pretpostavljeni su se iznenadili te su me 1998. godine odveli mojoj kući. Kuća je bila naseljena Muslimanom iz Borojevića-Stolac. Došla sam pred kuću rekavši ja sam žena Marka Grgića koji je vlasnik ove kuće, a novi stanovnik drsko odgovara: “Jest bila i nikad više”. Živim i danas u Potocima u svojoj kući, muž mi je preminuo. Kad idem u trgovinu i crkvu moram proći pokraj škole u kojoj sam bila zatočena sa svojom obitelji. Ne nosim mržnju u sebi da bih nekom od zločinaca željela zlo, ali nosim strašnu gorčinu, nemam snage još uvijek gledati u tu školsku zgradu. Svaki put kad prolazim pokraj škole okrenem glavu od muke na drugu stranu. Tu sam svoje dijete dovodila da uči prva slova, a osim abecede naučila je strašnu lekciju života, lekciju nasilja.

Anica Grgić, Potoci

 

Pucanj u moje djetinjstvo

Danijela (Škobić) Pranjić

Danijela (Škobić) Pranjić

Zovem se Danijela Pranjić, rođena sam u obitelji Škobić 1982. godine u Mostaru. Naša je obitelj do Domovinskoga rata živjela u Vrapčićima. Moji roditelji su Cvija (rođ. 1962.) i Stojan (rođ. 1957.), brat Danijel (rođ. 1984.) i sestra Anita (rođ. 1989.). Dobro se sjećam početka rata s Muslimanima, tu večer sam otišla noćiti kod tatinih roditelja koji su živjeli u blizini naše kuće. U jutarnjim satima upali su vojnici govoreći da su Armija BiH i da pođemo s njima. Premda sam imala 10 godina, razumjela sam da to nešto nije normalno, te sam počela od straha bježati, vojnici su me uhvatili i vratili natrag u djedovu kuću. Vrištala sam govoreći: “Hoću mami, hoću tati.” Nakon toga nas odvode u dio Vrapčića zvani Ploča. Tamo sam našla mamu, brata i sestru, tate nije bilo.

Kasnije, nakon više vremena, mama mi je ispričala kako je bilo kad je ta Armija upala u našu kuću. Moj tata je bio u civilnom odjelu, naš tadašnji susjed Miralem Marić-Šele nagovorio ga je da ipak obuče vojnu uniformu, uvjeravajući ga da je tako bolje, moj je otac to i učinio. Nakon toga su ga rastavili od mame, brata i sestre te ga odveli u logor 4. osnovne škole Mostar, gdje je ubijen na prisilnom radu 13. kolovoza 1993. Baku i djeda odveli su u logor Osnovne škole Potoci, a nas su odveli susjedi (Asim Marić) u svoju kuću, tu nam nije bilo loše, kod njih smo bili oko mjesec i pol dana. Za tatinu pogibiju čula sam jednoga dana igrajući se s jednom djevojčicom Muslimankom, ona mi je rekla: “Tatu su ti ubili.” To je za mene bio šok, za dijete koje je svakoga trenutka očekivalo tatin dolazak i pomoć. Otrčala sam u kuću ništa ne govoreći mami, rušio se moj mali svijet. Nakon kratkog vremena od šoka sam dobila veliku temperaturu, mama nije znala što mi je, ležala sam bespomoćna. Ubrzo je i mama doznala da je tata poginuo, netko joj je došao reći. Sjećam se tih krikova i plača, u svom tom šoku mama se srušila. Došli su neki, mislim medicinari, bili su u bijelom, htjeli su joj dati injekciju, a ja u strahu da ne ostanem i bez nje, skočim kao mala lavica, vrišteći i braneći im pristup mami. Od te moje histerije i dreke nisu joj se usudili približiti, niti joj što dati.

Kada je mama malo došla sebi, vidjevši da nema što čekati, inzistirala je da je vode tamo gdje su djed i baka. Kad su nas vodili iz Vrapčića, na cesti su nas zaustavili vojnici koji su iznijeli iz kamiona moga brata Danijela, govoreći da ga ne ćemo više vidjeti. To je opet za sve nas bio šok, nastao je plač, vriska, zapomaganje, i nas i brata, dok ga jedan vojnik nije opet vratio u kamion.Dolaskom pred školu u Potocima radovali smo se ponovnom susretu s djedom i bakom, tada nismo znali da je tu zapravo logor. Odmah je slijedilo razočaranje jer su upravo toga dana više ljudi, a među njima baku i djeda odveli na živi štit u Vrapčiće. Mama je samo ponavljala kako se ne će nikad vratiti, jer je za razliku od nas dobro znala što je živi štit. Kad su se djed i baka ipak vratili,nakon dan-dva, ne znam točno, to je za nas bila neka sigurnost.

Moje sjećanje na boravak u logoru vezano je za glad i strah. Mama je hranu (kruh) čuvala za njih mlađe, tako sam i ja otkidala od sebe samo da njih dvoje imaju. Posebna delicija je bila svinjska mast koju su logoraši donosili iz hrvatskih kuća. Zamislite dijete koje jede svinjsku mast poput nutele. Jednoga dana mama je za nas dobila pekmez od jabuka, dala joj ga je Mara Šilić, koja je također bila u pritvoru, ta jedna tegla pekmeza izazvala je veliku radost.

U logoru je bilo 14 maloljetnika: Dalibor Azinović, Dragana Azinović, Mario Grgić, Ružica Karlušić, Krešimir Kožul, Kristina Kožul, moj brat, sestra, Dalibor Zovko, Lidija Azinović, Gabrijel Mikulić, Daliborka Zovko. Premda su uvjeti života bili logoraški, mi smo se najmanji ponekad i igrali, zaboravljajući muku, glad i strah.

Uz padanje granata, raznovrsnu pucnjavu, posebno sam se bojala vojnika koji su upadali noću i strašili nas. Ti njihovi upadi za mene su bili strašni, doslovno me gušio strah, uvijek sam mislila sad sam gotova. Ležali smo na podu športske dvorane, a budući da s mamom nije bilo mjesta, jer su uz nju ležali brat, sestra, baka i djed, ja sam ležala uza Željku Zovko. Kada bi upali vojnici, ona bi me skrivala pokrivajući me dekom, od straha bi se doslovce zalijepila za Željku. Sjećam se maminih odlazaka nekud… hvatao me panični strah dok se ne bi vratila. Danas znam da su ti njezini odlasci bile akcije izvlačenja ranjenih ili poginulih. To je bilo strašno morbidno, mamu bi odveli, mene i sestru bi ostavljali u logoru, a brata u prostorijama razrušenoga svećeničkog doma, tako da im mama ne bi mogla pobjeći.

Sve to vrijeme u svojoj dječjoj glavi maštala sam da postoji negdje izlaz iz svega toga zla i da ćemo jednoga dana izaći. Na dan izlaska sjećam se da sam obukla nove hlače koje sam ponijela sa sobom od kuće, bile su mi veoma drage. Na putu u slobodu, prigodom razmjene pala sam u blato i isprljala te svoje lijepe hlače. Brzo sam zaboravila na svoje prljave hlače kad sam ugledala što su nam sve pripremili za jelo na priređenom dočeku. Nakon sveg izgladnjivanja nisam znala što bih prije jela. Tek danas, kad sam i sama majka troje djece, razumijem svoju majku i njezin život s nama u zatočeništvu. Naša kalvarija nije bila samo logor Potoci i tatina pogibija. Naša patnja je započela odmah na početku rata sa Srbima.

Budući da je moja majka Cvija rođena u pravoslavnoj obitelji u Nevesinju, to je bio dodatni problem u paklu rata. Proživljavala je provokacije, govoreno joj je da je “četnikuša”, zašto ne bi išla s djecom u Nevesinje… Na što bi ona samo odgovarala što će ona u Nevesinju kad su njezina djeca Hrvati. To su nekomu možda bile sitne provokacije, ali se to odrazilo na njezino zdravlje. Danas kad se sjetim njezina stanja iz toga vremena, znam da se to zove nervni lom, a ona je to upravo proživjela. Nakon rata psihičke posljedice osjećao je i moj brat Danijel s kojim nikad nisam razgovarala o logoru. Danijel je nekad nekom ispričao da se ničega ne sjeća iz logora, ali da ga često sanja. Njegovo stanje je nakon svega bilo jasno, anksiozni poremećaj s kojim se dugo borio i izborio tek odlaskom iz ove sredine u novu sredinu, gdje je sada hvala Bogu dobro. Nakon svega, premda su moj otac, djed i baka uvažavali moju mamu, nikom ne bih poželjela da bude dijete iz mješovitoga braka i svoju djecu danas učim da ne mrze nikoga. Ja nikoga nakon svega ne mrzim i danas još uvijek promatram te ljude očima onog istog djeteta.

Danijela Pranjić, Vojno

 

Majčin strah

Ilka Kožul

Ilka Kožul

Rođena sam u obitelji Mlikota u Trusini 1961.godine. Udala sam se za Gordana Kožula 1981.godine i imamo petero djece. Rat nas je zatekao kao skroz mladu obitelj, rekli bi još u povojima. Početnu obiteljsku idilu prekinula su dva ratna sukoba. Moja životna ratna priča je slična mnogim tužnim bjelopoljskim pričama tih godina. Nakon očekivanoga rata sa Srbima (koji su nam dali jasno doznanja da će biti rata) i izbjeglištva, vratila sam se uBijelo Polje negdje tjedan dana prije muslimanskoga prevrata. Budući da su mi muslimani ubili oca, civila u Trusini, bila sam neutješna, osjećala sam potrebu doći kući u Bijelo Polje, misleći da ću tako lakše prebroditi bol za ubijenim ocem. Premda su mi ubili oca već u četvrtom mjesecu te godine, nisam se nadala nadolazećem zlu, čista naivnost.

U obitelji smo tada bili suprug, naše troje djece i ja kao trudnica. U noći prevrata 30. lipnja 1993. najprije smo začuli pucnjeve s povicima “Allahu ekber”, s koju stranu su dolazili povici ni danas ne znam, čini mi se sa svih strana. To je bilo jako i glasno, tada nisam znala a danas pretpostavljam dasu uzvici bili preko megafona. Najprije je uslijedio šok, od straha sam se tresla, nisam mogla sakriti strah pred djecom. Tako sam cvokotala zubima da sam prenijela i silan strah na djecu. Zamislite kako su me djeca promatrala i kako su se osjećala bespomoćnima! Nakon početnoga šoka brzinski smo bježali iz kuće. Najmlađeg Krešimira zamotala sam samo u deku, Kristina je pošla u pidžami.Na cesti smo se susretali sa susjedima i rodbinom u bijegu, s djeverom Vinkom i njegovom obitelji,ostalim Kožulima: Marom, Brankom, Andrijom, Nevenkom njezinim tada maloljetnim sinom Dariom i njezinom majkom (nepokretna starica koju su vozili u vrtnim kolicima – karioli),Desom…

Na žalost krenuli smo prema muslimanskim Zalihića kućama, tu su nas zaustavila četiri vojnika Armije BiH, vojnici su nam bili nepoznati, po naglasku mogli bi biti Bosanci. Oni koji su zaobišli Zalihića kuće spasili su se: moja jetrva s kćeri, Desa, moj djever Vinko uspio je pobjeći sa svojim jednim djetetom u naručju, a za njim i moj 10-godišnji sin Kruno. Pucali su za njima. Toga trenutka od šoka nisam ništa razmišljala, u glavi mi je bila prazna ploča. Nakon zarobljavanja i prije samog odvođenja, tu su, kod Zalihića kuća, pred majkom do gola svukli i opljačkali pokojnog Branka Kožula. Nas su domalo nakon Zalihića kuća odveli na Krivinu u jednu kuću, ne znam koliko smo tu bili. Nakon Krivine odvode nas u Meke u dvije kuće. Situacija je u Mekama bila ovakva: tu su nas sabirali s raznih strana, po dolasku u Meke zatekli smo već ranije zarobljene i modre, već premlaćene Tomislava Brajkovića i Stanka Zovku Đatka. Na katu se čuo plač Mare Šilić koja je doznala da su joj ubili sina Željka. Kako je popuštao početni šok javljao se silan strah, što će biti s nama, što mi je s djetetom koje je pobjeglo, je li se uspio spasiti, gdje je sada?

U Mekama smo bili koji dan, najveći šok za mene tijekom boravka u Mekama bio je poziv jednoga jutra u 3 sata, pozvao me Sultan, tako su ga zvali. Izveo me iz prostorije i poveo sa sobom, bilo mi je jasno zašto me zove u to doba, djeca su vrištala za mnom, naravno da sam i ja počela vrištati, a on mi je rekao: “Šakom ću te udariti u taj stomak ne prestaneš li.” Neki tvrde da mi je rekao: “Izbit ću ti toga ustašu i napravit pravog čovjeka.” Ja se toga ne sjećam. Moja vriska i vriska djece uzbudila je ostale zarobljenike i muslimane vojnike, a to je ipak pomoglo da me se u ta doba okane. Od toga vremena kroz cijelo vrijeme zatočeništva krila sam se među starim osobama da me ne bi tko napastovao. Mogu mislit kako se osjećaju žrtve silovanja, a bilo ih je. Samo taj jedan ružan pokušaj bio je silan šok za mene, postala sam osoba bez osjećaja, dugo mi je trebalo da dođem ksebi.

Nakon Meka odvode nas u Mostar u 4. osnovnu školu. Cijelim putem zasipalo nas je more metaka, čijih ne znam. Nije mi jasno kako smo preživjeli tolike metke, toliko je bilo strašno da sam u autobusu, koji je ostao bez stakala, legla po djeci kako bi ih štitila. U mostarskom logoru zatekla nas je nehigijena, nema vode, a ljeto. Uz nehigijenu i glad slušali smo kako muče zarobljene hrvatske vojnike. Tu sam imala nezgodu sa sinom Krešimirom, pretpostavljam da ga je netko otrovao tabletom, toga mišljenja je bio i liječnik, gladno dijete lako je nasjelo. Unatoč poganim i bezdušnim ljudima uslijedila je srećom brza intervencija, spasio ga je doktor Čišić. Nakon mostarskog logora odvode nas u logor Osnovne škole Potoci. Budući da sam bila u šestom mjesecu trudnoće, možete zamisliti moje stanje. To malo hrane, ako je tako možemo nazvati, čuvala sam za djecu. Zamislite kako je moj sin Krešimir hodao uokolo i pitao ostale logoraše: “Imate li kruha?” Ja sam izašla iz logora puno ranije od ostalih logoraša. Naime, to nije bila službena razmjena, ako to mogu tako nazvati, bila je to privatna razmjena dogovorena na liniji. Naime, muslimani su tražili izvjesnu Selmu s djecom i tako sam ja upala u razmjenu. Sama razmjena je bila veoma šokantna. Bilo je to 14. kolovoza 1993., uoči Velike Gospe, doveli su me do kuće moje sestre, koja je u našem susjedstvu, u njoj je bila razmjena. Najprije je došla Selma s pismom od naših, a onda sam ja trebala ostaviti svoju djecu s njima i poći s pismom k našima. Budući da je moj sin Krešimir plakao zamnom pustili su ga da i njega povedem (kako mi je je samo bilo s njima ostaviti moju kći Kristinu!). Nakon što sam predala pismo našoj vojsci, vratila sam se sa Selminom svekrvom,svekrom i djecom. Razmjena je uspjela.

Moje stanje nakon izlaska iz logora. Kako imam veliku obitelj s obje strane svi su nahrlili da me obilaze: majka, sestre, braća… Ja uopće nisam reagirala na te posjete, ništa mi nisu značile, ničem se nisam radovala. Bila sam hladna, bez osjećaja! Tek nakon poroda moga sina Zvonimira počela sam se emocionalno oporavljati. Moj stariji sin Kruno, koji je bio pobjegao sa stricem, nakon bijega proživljavao je teške trenutke. Budio se noću, mjesečario, bio silno buntovan, a posljedice osjeća i danas. Možete zamisliti tek stanje moga supruga Gordana, kako mu je bilo živjeti sa spoznajom da smo zarobljeni. To nije tajna, godinama se oporavljao od tih proživljenih trauma. Naš logor je ostavio velike posljedice na njegovo psihičko zdravlje. Hvala Bogu, s Božjom pomoći uspijevamo nekako živjeti. Zahvalna sam dragom Bogu, iako smo proživjeli kao obitelj veliki jad i muku, ja ne znam da je moja obitelj u tom vremenu ili nakon toga nekom nanijela neko zlo! Nakon svega proživljenoga posebno teško su mi padala saslušanja, zbog njih ne bih spavala danima. Najprije kad dođeš na saslušanje ti si paraliziran, mnogo toga se i ne sjetiš od nekakva straha, kasnije je bilo lakše kad bi nas pripremio psiholog.

Zamislite jednu situaciju u Sarajevu prigodom jednoga saslušanja, ispitivala me obrana osumnjičenih. Tu je bilo toliko poniženja i provokativnih pitanja. Jedno od takvih glupih i bezobraznih pitanja je glasilo: “Ako vam je tako bilo loše, kako ste nakon svega rodili zdravo dijete?” Što čovjek može na to bezdušno pitanje odgovoriti. Toliko je to bilo glupo i bezobrazno pitanje da se i sam tužitelj na ovo pitanje usprotivio. Kada su me one nesretne noći tjerali s pucnjavom i povicima iz moje kuće, bježeći nisam mogla ništa razmišljati ali danas nakon toliko godina često razmišljam o onom čovjeku koji je onu noć na megafon uzvikivao “Allahu ekber”,voljela bih ga samo danas upitati, onako čak uz kavu, kao vjernica, vjeruje li on zaista da je Bog velik? Ja vjerujem, vjeruje li on da je dragi Bog uživao one noć kad sam protjerana u ime Božje iz moje kuće. Ja u takvoga Boga ne vjerujem, ja vjerujem u Boga ljubavi i vjerujem da se njegovo kraljevstvo ostvaruje borbom protiv zla, a ne nanošenjem zla drugome. Veliki i beskrajni Bože kako li smo isprljali tvoje sveto i uzvišeno ime! Smiluj se i njima i nama!

Ilka Kožul, Potoci


Warning: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable in /home/zupapoto/public_html/wp-includes/class-wp-comment-query.php on line 405