Raškogorska rapsodija tišine

Pogled na mostarsku dolinu suza

Pogled na mostarsku dolinu suza

Ljeto se bliži svome kraju, najljepše doba za šetnju, nema vrućina, a ni hladnoće. Kao zaljubljenik i lokal patriot, pristalica one da se ne putuje nigdje dalje dok se ne upozna svoj uži zavičaj, ovaj put odlučio sam se za šetnju Raškom Gorom. Ovo je put koji vodi dijelom Raške Gore koja ne pripada mome pastoralnom dekretu. Raška Gora je visoravan koja pripada Općini Mostar. Nalazi se između planine Čabulje (1776 mnv) i rijeke Neretve. Graniči s Mostarom, Gorancima i Vrdima. Prostire se na velikoj površini i sastoji se od više naselja: Vituše, Bučića, Đubrana, Vojna, Domazeta, Sirga, Podivačja, Željetuše, Trolokava, Vukovina, Prikoja, Kruševice, Velikog Doca, Vejzovića, Plužnog Doca, Povina i Orašina. Raška Gora većim dijelom pripada župi Goranci, osim Đubrana, Bučića, Vojna i Vituše koji pripadaju župi Potoci.

 

Jelka Zadro-Đubrani 1960.

Jelka Zadro-Đubrani 1960.

Da bismo vidjeli Rašku Goru, najbolje se ispeti na Mačju glavicu, za koju nikad nisam niti čuo, niti bi je mogao pronaći bez iskusnoga vodiča Vlade Pehara, rođenoga Raškogorca, koji je poput mnogih već zarana poletio iz ovoga kamenog gnijezda u svijet. Mačja glavica nalazi se na 700 metara nadmorske visine i pripada jednom od više raškogorskih misišta kroz povijest. Ovdje se na Mačjoj glavici do Drugoga svjetskog rata slavila godišnje sveta Misa s blagoslovom polja za cijelu Rašku Goru. Odnedavno ponovo, jednom godišnje, nakon nasilnoga prekida od šezdesetak godina na Mačju glavicu izlaze misari. Tu danas nalazimo ostatke kapelice zidane suhozidom, kao i nekoliko metara visok metalni križ, koji je postavljen u novije vrijeme. Nalazimo se u svijetu tako blizu, a tako daleko od modernoga načina života. Narod je ovdje oduvijek živio od stočarstava, bio je to polunomadski način života. Život koji je ljude sa stokom u ljetnom periodu vodio u više predjele Hercegovine. U razdoblju od Ivandana do Male Gospe, Raškogorci su boravili sa stokom

Mužnja ovaca na Zaglavlju šezdesetih godina prošlog stoljeća

Mužnja ovaca na Zaglavlju šezdesetih godina prošlog stoljeća

na planini Čvrsnici (2228 mnv). Nipošto nakon Male Gospe, kako bi rekla već odavno pokojna planištarka Mara Pehar (1850.-1940.): “Tko čeka četvrtu Gospu, čeka vuka ili hajduka.” Četvrta Gospa je pravoslavna Mala Gospa, prije koje je naravno pravoslavna Velika Gospa te Mala i Velika katolička. Nisu planištari strahovali samo od leda i studeni koja bi znala uraniti, bilo je tu i drugih jada poput: vukova, hajduka, nestašice hrane… Naravno svi Raškogorci nisu imali svoje posjede u planini nego tek neki: Pehari, Vidovići, Škobići, Aničići, Lete, Šunjići, Zadre s Đubrana odlazili su na Plasu. Na Čvrsnicu su osim Raškogoraca izgonili stoku Vihovićani katolici Ćubelušići, pravoslavni Kulidžani i Čvore. Tko bi danas mogao točno znati koliko je ovaca nakon Drugoga svjetskog rata bilo na Raškoj Gori? Priča mi još uvijek lucidni starina Blaž Pehar (rođen 1927.) da je nakon Drugoga svjetskog rata samo na Peharovu stanu na Čvrsnici bilo 1600 ovaca, a ako uzmemo u obzir i ostale planištare, sigurno da je na ovome terenu moglo biti koja tisuća ovaca. U planinu su se osim ovaca izgonile koze, volovi i konji, krave su ostajale doma. Ako je koji domaćin imao više ovaca, davao bi i svoga čobana u planinu. Po ovci ili kozi muznici domaćin je davao planištaru oku brašna i pola kilograma soli, dodatno bi se plaćala čobanija u novcu, a po povratku bi domaćin dobio oko 2 oke (2,5 kg) sira i pola kilograma masla. U planini su se ovce strogo čuvale, a konji i volovi bi se puštali sami na ispašu, pa bi ih mnogo stradalo, obično bi više stradavali konji i ždrjebad nego volovi. Volovi su se znali bolje obraniti. Svećenik bi izlazio jedanput u sezoni prikazati svetu Misu i ispovjediti čeljad. Od materijalnih ostataka na Raškoj Gori osim rustikalne gradnje obiteljskih kuća i štala, nalazimo u gornjem dijelu Raške Gore pokoji stećak, a više njih tek u onom dijelu uz Neretvu. Na Ćordinoj kuli vide se ostatci crkve porušene dolaskom Turaka. Kod crkve svetoga Nikole Tavelića u Domazetima, sagrađene 1980. godine, nalazimo nanovo postavljen križ, vjerojatno srednjovjekovni, koji je donesen iz Platin Dola, gdje je izvađen i isklesan godinama tako stajao bez posebne svrhe. Ovdje je itekako dobro poznata priča o đubranskim mučenicima. Nakon što su Turci porušili crkvu na Ćordinoj kuli, Misa se slavila na Bilima i to pod jakom stražom da ne bi Turci napali. Vele znalo je desetine ljudi s puškama i kuburama osiguravati teren. Spomenuta Ćordina kula dobila je ime po Ćordi koji je bio mjesni aga ili beg. Samo ime Ćorda znači zavrnuta turska sablja. Malo je vjerojatno da mu je to bilo osobno ime, narod veli ako mu nije ime, jest prezime. Ljudi ne znaju da Turci nisu imali prezimena sve do 20. stoljeća, vjerojatno mu je to bio nadimak koji pokazuje njegovu narav i stil njegova upravljanja. Narod ga povezuje s nekim okultnim pojavama. Sve u svemu bilo je to vrijeme progona, presije, otimačine i podrugljivosti spram raje. Priča nam veli da su se neki Raškogorci potužili agi kako mu Sirđani (stanovnici Sirga) sijeku šumu, a aga bi samo odgovorio: “Neka siku ljudi, okanit će se.” Nakon nekog vremena pita aga Blaža Aničića: “Siku li i dalje Sirđani šumu?”, a ovaj mu odgovori: “Sikli bi da imaju šta!”, a aga zadovoljno odvrati: “Pa rekoh ti ja da će pristat sić!” Nadalje poznata je i građevinski vrlo vrijedna čatrnja u Sirgama. Ljudima nije poznato vrijeme njezine gradnje, tvrde da su stari govorili da potječe od prije turskoga vremena. Ćemerena je i imala je barem 70 kubika i bila je u uporabi do 80-ih godina prošloga stoljeća. Kažu da je zbog materijala, kamena krečnjaka, kojim je izgrađena, u njoj bila najbolja voda. Šteta što je Grad ne obnovi i ne zaštiti kao kulturno nasljeđe, jer je doista građevinsko čudo jednoga vremena, te bi kao takva trebala biti i spomenik ljudskom umijeću i borbi za opstanak. 

 

Jela Pehar, Sirge 1960.

Jela Pehar, Sirge 1960.

Dobro je poznato u Raškoj Gori i područje zvano Popovske kuće, čije ostatke nalazimo po uputama Blaža Pehara, danas na tom mjestu postoje zidovi visine pola metra. Stari su pričali, veli nam Blaž, da su gornji dijelovi Popovskih kuća bili građeni od drveta i da se u starini moglo vidjeti mjesto gdje su sipali lug. U blizini, ispod Popovskih kuća, početkom 20. stoljeća otkrivena su i dva bunara, otkrili su ih konji i goveda. Bunari su bili tijekom vremena zaplili, te su ih seljani nakon otkrića očistili, a mještani Vidovići su do njih, u tom istom vremenu, iskopali treći bunar. Pretpostavio sam da u blizini ovoga lokaliteta mora biti i groblje, dobri poznavatelji su mi to i potvrdili, ali ga nažalost zbog obrasle šume nismo mogli naći, a vjerojatno je i zaplilo u zemlju. Nije li možda ovaj dio zvan Popovske kuće postojbina svjetovnih svećenika koji se u povijesnim dokumentima spominju 1694. godine: “U Mostaru je župnik svjetovni svećenik, koji je javio Bijankoviću (biskup) da je 8000 kršćana odlučilo pobjeći pod vlast Venecije” (M. Vidović, Bijanković, 1981., str. 73). Raška Gora je upravo poznata po egzodusu kršćana iz toga vremena. Prema Pandžiću 1688. godine pastoralno djeluje dijecezanski svećenik don Tadija Lišnjić “u okolici Mostara” (B. Pandžić, “Marijan Lišnjić”, str. 45). Teško da bi u tim vremenima svećenik stanovao u samom Mostaru, stoga nam se ova lokacija čini vrlo zanimljivom. 

 

Kiridžije-Đubrani-župa Potoci kod Mostara 1960.

Kiridžije-Đubrani-župa Potoci kod Mostara 1960.

U starini se društveni život odvijao na seoskim sijelima, svadbama, daćama i godišnjim blagoslovima polja. Mnoge se priče i legende vežu za ovo područje. Jedna tako govori kako je jedan svećenik jahao iz Bosne preko Vrdi na Rašku Goru. Na Ćordinoj kuli srela ga Ćordina sestra Fata, pozdravi ga, davši mu jednu jabuku, reče mu: “Kad ožedniš, ne pij vode, nego pojedi ovu jabuku.” Tako i bi, nakon mukotrpnog puta ožednje svećenik, a sigurno i ogladnje, te pojede onu Fatinu jabuku. Nakon što je svećenik pojede (upravo kao što bi kod Adama i Eve) zavrti mu ona jabuka u glavi te zavika: “Jače Fatino vraštvo, nego moje Božanstvo.” Ruku na srce ne bi to moć vradžbine ni nemoć Božanstva, nego ljudska muka, progon, a i trenutna slabost, i eto… vrnu se on s konjem natrag k Fati s kojom i osta, poturčivši se, nakon čega ga postaviše za hodžu u Bijelom Polju. Izrodio on i djecu s Fatom, od njih dvoje su nastali Hodžići, kojih je doista sve donedavno i bilo u Bijelom Polju. Jednog dana zametnulo se silno nevrijeme bjelopoljskom kotlinom, ispeo se on tako na munaru da zaište Božju zaštitu od „kijameta“, molio i molio, a nevrijeme sve veće, sjeti se on u svojoj muci križa slavnoga, te načinivši rukom znak križa kao nekada davno, nasta čudo neviđeno, povuče se ono nevrijeme u planine, a on nesretan vidjevši nastalo čudo, udarajući se po glavi zajecaše: “Gospe moja, zar si još uvijek sa mnom.” Zbog nastalog čuda, a „bezbeli“ i zbog nestalog Fatinog šarma, od toga dana nitko ga nikad više nije ni vidio, niti se za njega čulo. Je li se za onim nevremenom raskajan povukao u gore vršiti pokoru, ili se poput Jude očajan objesio o kakvu graninu ili se bacio u kakav ponor, ne veli ova priča ništa. Narod priča i priču o lovcu koji je za vrijeme pretvorbe u svetoj Misi opalio u zeca i da za kaznu luta još uvijek noću Raškom Gorom sa svoja dva psa. Tu je i priča o jednoj mladi i dvojim svatovima koji su došli po nju, a otac je, da se spasi “bruke”, rasjekao na pola, tu su i razne priče koje se vezuju za čedomorstva…

Misari negdje na Raškoj Gori

Misari negdje na Raškoj Gori

Raška Gora obilježena je teškom poviješću, ne samo onom iz turskoga doba, nego svjetskih ratova i komunističkoga doba. Industrijalizacijom ljudi su stjerani u Mostar, bivša država za Rašku Goru nije učinila ama baš ništa. Tu nadomak Mostara, u Raškoj Gori, da je samo izgrađena dobra infrastruktura, mnogi bi Raškogorci ostali na svojim imanjima te bi zbog blizine Mostara živjeli veoma kvalitetnim životom. Eto, i tada, kao i danas, malo se mislilo na maloga čovjeka. 

U Drugi svjetski rat Raška Gora ušla je s 250 domaćinstava, tu su uz većinski hrvatski narod, živjeli i pravoslavni Srbi i nešto malo muslimana. Odnosi Hrvata i Srba su posebna priča, priča koja je obojena crno da ne može crnje. Tragičan početak te priče počinje u Drugom svjetskom ratu krađom jednoga junca, kojega su, kažu mještani, Hrvatima ukrali Srbi iz Raštana, a sumnja je pala na Srbe Janjiće s Raške Gore. Nakon krađe slijedila je prijava ustaškoj policiji, policija vrši ispitivanje, zbog kojega pogiba ustaški narednik, a zatim slijedi pokolj doista nevinih: nejači i staraca, njih tridesetak. Kako to uvijek i biva sa zlom, ono se ne zaustavlja, ono ide dalje, širi se poput domino efekta. Srbi su na kraju Drugoga svjetskog rata tražili mlade hrvatske vojnike po raznim logorima, ili ih sačekivali na povratku kućama, te ih tu negdje na domak rodnoj grudi ubijali. Jedan od tih osvetnika, po onoj: “Tko se ne osveti, taj se ne posveti!” zna mu se i ime, hvalio se: “Samih sam šest Šunjića zaklao!” Tako je jedna krađa vočića prerasla u ubojstvo jednoga narednika, a ubojstvo narednika u ubojstvo 30 nevinih Srba. Nakon rata ubojstvo ovih trideset, izrodilo se u ubojstvo 143 mlada Hrvata s Raške Gore, 83 iz dijela župe Goranci, a iz dijela Raške Gore koji pripada župi Potoci (Bučići, Vojno i Đubrani) ravno 60 mladih ljudi. To je plod zla, to je plod rata. Ovo samo pokazuje onu veliku istinu da u ratu stradaju upravo oni koji s ratom nemaju ništa: starci, žene, djeca i obični vojnici… 

Ovdje kao da se vrijeme zaustavilo u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Danas Raška Gora živi samo svoju prošlost, sadašnjosti kao da i nema. Tek rijetki zaljubljenici: šetači poput mene, biciklisti i nešto stalnih stanovnika bude na silu snenu Rašku Goru. Ne čuje se više ni vika pastira, ni zvona zvonara predvodnika, ni lavež pasa… Silazeći tako sjetan niz Rašku Goru ne mogu a ne pitati se – je li Raška Gora samo uvod i slika onoga što slijedi u vremenu pred nama i u ostalim dijelovima naše prelijepe domaje? 

don Josip Galić, župnik bjelopoljski

 


Warning: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable in /home/zupapoto/public_html/wp-includes/class-wp-comment-query.php on line 405