Susret Isusa i Samarijanke

Bunar na izvoru Livčine-Bijelo Polje(1)

3. korizmena nedjelja

Oduvijek su bunari, zdenci i česme bili mjesta susreta. Tu su se sklapala prijateljstva pa i brakovi. Susret Isusa i Samarijanke na zdencu, na prvu nas jasno asocira na fizičku žeđ i vodu. Na trenutak se zaustavimo kod čuda vode u našem životu. Zaboravljamo kako bez nje nema života, ona nema alternativu! Čovjek može mjesec dana preživjeti bez hrane, ali samo tjedan dana bez vode; 68,7 posto vode na Zemlji nalazi se u ledenjacima; 30 posto vode nalazi se u tlu; veća količina vode nalazi se u atmosferi Zemlje, nego u svim rijekama naše planete; voda ima jedinstveno svojstvo, širi se kad se smrzne, za razliku od bilo koje druge tekućine. To svojstvo vode omogućilo je razvoj života. Pod ledenom korom rijeka i jezera u ledeno doba (kao i danas) život se nastavio razvijati. Za one oko nas koji više ne vide  ništa vrijedno na našim stranama, naglašavam još samo par činjenica iz svijeta vodene statistike: 748 milijuna ljudi diljem svijeta nema pristup pitkoj vodi; 1,8 milijardi ljudi na svijetu pije vodu koja je zagađena fekalijama; 80 posto svih bolesti u zemljama Trećeg svijeta uzrokovano je zagađenom vodom; za jedno puštanje vode u WC-u potrebno je otprilike 8 litara vode, a ista količina vode potroši se kad se peru zubi. Jedan stanovnik Sahare dnevno na raspolaganju ima toliko vode koliko jedan stanovnik u Europi potroši kad pere zube ili pusti vodu u wc-u. Uz tjelesnu žeđ u nama postoji duhovna žeđ, koju ne može ništa i nitko utažiti osim samoga Boga. U ovom susretu na zdencu, očituje se Isusova bitna osobina, žeđ-ljubav spram čovjeka. Ta Isusova žeđ za čovjekom očituje se tako što se on ne obazire na veliko suparništvo i mržnju koja je vladala između Židova i Samarijanaca, ignorira ljudsko mišljenje. Odabire put iz Judeje u Galileju upravo kroz Samariju, koju je mogao zaobići. Osim ovoga ciljano odabranog puta, drugi presedan toga doba jest to što Isus razgovara s jednom ženom na javnom mjestu. Isus svojim stavom potvrđuje da mu je na prvom mjestu čovjekovo spasenja, a ne politika ni ljudski obziri. Isus koji je zbog žeđi došao na zdenac u jednom trenutku naglašava Samarijanki kako će joj dati žive vode od koje neće nikad ožednjeti. Ta živa voda jest vjera koja natapa našu duševnu žeđ. Kao što bez vode nema tjelesnog života, tako ni naš život nema smisla bez vjere. Za Samarijanku na zdencu se dogodilo neponovljivo životno iskustvo kojeg će pamtiti cijeli život. Isus ne okoliša, direktno gađa u srce ove žene koja je u potrazi. On je najbolji  dijagnostičar duše, jednom jedinom rečenicom izriče njezino duševno stanje: “Idi i dovedi svoga muža.“ Upravo ta Isusova rečenica bila je odviše bolna za ovu ženu. Nesretna žena je tragala za ljubavlju, ali očito nije razlikovala strast od ljubavi, o tome nam jasno govori sam broj njezinih muževa, pet, a ni ovaj s kojim je trenutno bila nije joj bio muž. Ta njena očita ekspanzija strasti, zasigurno je uzrok njenoj duševnoj praznini-nevjeri. Nevjera redovno ima svoj korijen u nekoj tjelesnoj slabosti (strasti). “Ja bih brzo ostavio užitke kada bi imao vjeru, kaže nevjernik. A ja kažem: Brzo biste imali vjeru kada biste ostavili užitke“ B. Pascal. Što je naš život bez vjere? Trka za potrošnjom i užitkom, koji nas ipak ne ispunjavaju, ostavljaju u nama silne frustracije, koje primjećujemo i kod sebe i kod drugih konzumenata života. Nadalje koji je smisao rođenja ako sve završava sa smrću? Smrt bez uskrsnuća je što i noć bez jutra! Život je prepun patnje, koju htjeli mi to ili ne, ne možemo zaobići, ona je jednostavno tu, a patnja bez vjere je besmislena. Vjera je stoga najdublja čovjekova potreba na zemlji, tek s njom sve poprima novi smisao. Bez vjere naš život je prava pustinja. Vjera donosi istinski život i onda kada dođu dani kušnje, duhovnih sumnji i duhovne suše. U jednom židovskom getu na zidu je pisalo ovo: „Ja vjerujem u sunce i kada ne sja. Vjerujem u ljubav i kada je ne osjećam. Vjerujem u Boga i kada on šuti.“ Zato je vjera najveći dar kojega čovjek može imati. Pođimo i mi na Isusov zdenac, utažiti svoju životnu žeđ!

Don Josip Galić, župnik bjelopoljski


Warning: count(): Parameter must be an array or an object that implements Countable in /home/zupapoto/public_html/wp-includes/class-wp-comment-query.php on line 405