Od Ćelovine do Sv.Grgura

U skromnoj i siromašnoj hrvatskoj katoličkoj obitelji rođen sam 1. veljače 1937. u Potocima, zaseok Bošnjaci. Roditelji su mi bili Filip i Mara rođ. Primorac iz Trebižeta. Rodio sam se kao peto i najmlađe dijete. Prethodila su mi braća Tomislav, Danica, Drago i Stana. Otac mi je umro u 35. godini života od upale trbušne maramice, bilo mi je tada 3,5 mjeseca. Navodno se teško prehladio radeći na krečani. Rad na krečani pratilo je vrlo loše i hladno vrijeme sa kišom. Zbog tehnologije za proizvodnju kreča radovi se nisu smijeli prekidati tjedan dana.

Marko Primorac

Marko Primorac

Moja majka ostavši udovica sa petero djece (3,5 mjeseca najmlađem a najstarije dijete je imalo 11 godina) majka se dosta mučila na škrtoj i prilično neplodnoj zemlji. Zahvaljujući dobrim ljudima koji su pomagali (stric Ivanko, te mlinari Ice Topić, Marko i Stanko Skender) majka nas je uspjela podgojiti. Za selo Bošnjake bilo je veoma teško vrijeme Drugoga svjetskog rata zbog samog položaja zaseoka Bošnjaka koji su smješteni u vrhu Potoka, gdje su po noći iz brda često silazili četnici koji su pljačkali i maltretirali stanovništvo. Tako jednom prilikom zamalo jedan od četnika nije ubio moju majku. Naime, u kući strica Ivanka četnici su našli pismo strica Marka, koji ga obavještava da je prešao iz stare jugovojske u partizane. U zadnji čas ga je spriječio njegov zapovjednik (kažu da je bio Crnogorac). Tom prilikom četnici su teško pretukli susjede Maru Topić i Šimu Perić jer su znali da su im sinovi u hrvatskoj vojsci. U to vrijeme u Bošnjacima su samo ostale žene i djeca. Dok su se ostali muškarci i djevojke povlačili prema crkvi na cesti kod prijatelja. Po završetku Drugoga svjetskog rata i odslužene vojske moj brat Tomislav zaposlio se na željeznici, pa nam je u kući bilo puno lakše. Uz bratovu plaću majka je u razdoblju od 1947.- 1956. godine s nas dvoje mlađe djece preko ljeta išla u planinu na obronke Veleži gdje je čuvala stoku (ovce i goveda). Koze su tih godina bile zabranjene za držanje, navodno zbog šume koju su uništavale (kakav apsurd). Tih godina sam kao najmlađe dijete prošao mnogo bolje nego moja braća i sestre koji su podnijeli veliki teret. Osnovnu školu sam završio u Potocima 1951. godine, nižu gimnaziju 1954. godine u Mostaru, kao i srednju tehničku školu strojarskog smjera 1958. godine. Zbog materijalnih uvjeta, bez obzira na moje želje i sposobnosti nisam se mogao dalje školovati, nego sam se po završetku škole zaposlio u “Ložionici Mostar” odjel Vuča vlakova. Radeći u “Ložionici”, brzo sam uvidio neravnopravnost među tri nacije, naravno na štetu Hrvata, bez obzira na sposobnosti. Svjestan te gorke činjenice kao mlad čovjek nisam se mirio sa takvom situacijom. U prilog ove moje konstatacije da bi oni koji ne znaju razumjeli to vrijeme, napominjem samo činjenicu koja je bila sve do pred Domovinski rat, na području Mostara najveći broj direktorskih mjesta zauzimali su Srbi, i to sve pod parolom Bratstva i jedinstva. Svjestan te situacije počeo sam to komentirati sa svojim kolegama istomišljenicima. Uviđali smo potrebu za promjenom takve situacije. U bivšem sustavu za očuvanje poretka brinula se UDBA koja je nažalost među stanovništvom uvijek mogla naći dovoljno nekarakternih ljudi, koje je vrbovala za doušnike, obećavajući im razne privilegije i pogodnosti. Jedan od takvih bio je i jedan moj rođak. Nakon studentskih nemira u Zagrebu, u travnju 1959., bio je pojačan nadzor UDBE nad mladim Hrvatima. Dana 15. lipnja 1959. oko 11 sati u moju kancelariju ušla su dva agenta UDBE (Uveo ih je blagajnik Galić) odmah su me odveli Maricom u zatvor Ćelovinu. Najprije su me ostavili da stojim u dvorištu uz užareni zid na vrelom ljetnom suncu. Nakon nekog vremena prišao mi je jedan agent i počeo me ispitivati tko sam, odakle sam… (Kasnije sam saznao ime toga agenta Lj… inače poslije predsjednik nogometnog kluba Velež). Rekao mi je da ću morati odgovarati na pitanja, s kim sam se družio, o čemu smo razgovarali i što smo planirali. Između ostalog napomenuo mi je citiram: Pazi u toj priči me Srbi i Muslimani uopšte ne zanimaju. Po tom sam zaključio da jedino Hrvati remete i ruše sistem i da su nepoželjni faktori u sustavu. Zatim je pozvao jednoga od milicionara koji me je odveo u jednu od ćelija na prvom katu. Isto poslije podne oko 16 sati počelo je ispitivanje u jednom uredu gdje su se obavezno još nalazila dva agenta i zapisničar. U istrazi sam ostao dva mjeseca, tijekom koje je bilo svakodnevno maltretiranje uz ispitivanje što znam o hrvatskim organizacijama koje rade protiv naroda i države, da li je tko od rodbine bio u ustašama, i slično. Mom uhićenju prethodila su uhićenja u Potocima braće Šunjić (Mile i Šćepe), Ante Ravlića, Ivana Iće Perića u Varaždinu (gdje je završavao tehničku školu). Istog dana kada sam priveden s vlaka su skinuli u Raštanima Zvonku Šunjića i potom ga odveli u Ćelovinu. Prigodom jednog ispitivanja u ured je ušao agent Ahmet Marić inače otac Veležovog igrača i kasnijeg reprezentativca Jugoslavije. Očito nezadovoljan mojim odgovorima koje je slušao obrati se mom istražitelji (moj se istražitelj zvao Branko) i rekao: Treba njega dobro izdegenečit. Tijekom dva mjeseca istrage niti jedan put nisu dozvolili posjet mojoj rodbini, niti bilo kakav primitak pošte ili paketa. Svaku večer su me tjerali ribati pod, koji je bio prilično derutan, tako da su daske upijale dosta vode i dugo su ostajale mokre. Na takvim mokrim daskama morali smo spavati sa samo jednom dekom. Kako sam već imao povrijeđenu kralježnicu zbog jednog kupanja na Neretvi uvidio sam da ću navući kostobolju. Zato sam odredio mjesto u ćeliji gdje ću ležati i taj kut bi samo lagano prebrisao dobro ocijeđenom krpom. Unatoč svemu vlažan pod ostavio je traga na moje zdravlje. Počela me je boljeti kralježnica, prebačen sam u stacionar. Stacionar je bila jedna ćelija u dnu hodnika s četiri željezna kreveta (2 + 2 na kat). Tamo sam zatekao jednog zatvorenika iz Ilića zvao se B. Z. Narednih dana sam saznao zašto su me prebacili u stacionar. Već sam prije napomenuo da je UDBA imala posvuda svoje doušnike. Jedan od njih bio je spomenuti B. Z. Nakon dolaska u stacionar počeo mi je odmah dosađivati pitanjima, počeo je pjevušiti ustaške pjesme o Juri i Bobanu i slično. Bilo mi je odmah jasno s kim imam posla, pa uopće nisam htio odgovarati na njegova pitanja i razne provokacije. Dva puta su ga dnevno stražari vodili van, ili da ima posjetu ili da mu je stigao paket. Treći dan su mi dosadila njegova pitanja i provokacije pa sam ga zgrabio za prsa i lupio s njim od željezni krevet. Odmah je lupao na vrata uletio je stražar i nakon rečenog što se dogodilo mene su vratili uz moju bivšu ćeliju. Začudo iza toga incidenta nisam dobio batine (zaključio sam) da bez obzira na usluge koje im daju doušnici omraženi su kod svojih nalogodavaca, pa im nije bilo žao B. Z. koji je tako prošao. Kasnije boraveći na Svetom Grguru saznao sam da su na B. Z. priče nasjeli neki meni poznati zatvorenici. Upravo na osnovu takovih nasijedanja nekih pojedinaca ja sam uhićen. Na Veliku Gospu oko 3 sata ujutro izveli su nas trojicu (Šunjića, Ravlića i mene) iz ćelije, uručili su nam u dvorištu rješenje od strane suca za prekršaje o izgonu u određeno mjesto boravka na dvije godine. Vezani lisičinama vlakom broj 13. (vozio je iz Dubrovnika za Sarajevo) dvojica milicionara nas je sprovelo u centralni zatvor u Sarajevu. Tu smo ostali tri dana, gdje su dopustili bratu Tomislavu da me vidi. Mom su bratu tom prigodom nudili suradnju, s obećanjem da će me odmah pustiti kući. Naravno moj brat je to dobio kazavši im: Neka moj brat odleži zbog čega je kriv. Navečer 18. kolovoza ukrcali su nas trojicu s još osam sarajlija u G-kola, pripojivši ih putničkom vlaku za Zagreb, gdje smo stigli oko 5 sati ujutro. Odmah po dolasku pripojili su nas na teretni vlak za Bakar gdje smo stigli oko podne istoga dana. U Bakru su nas u krcali u brod Izvor i tako smo stigli na otok Sveti Grgur, otok koji je smješten do Golog otoka, u Kvarnerskom zaljevu. Sarajevska grupa, mahom studenti bila je optužena po istom članku 118. Krivičnog zakona. Oni su bili okupljeni oko gospodina Vidovića, osuđenog na dugogodišnju robiju. Kazamate na Svetom Grguru gradili su od 1948. 1950. godine kažnjenici po rezoluciji “IB”. Grgur je bio sastavni dio golootočkog kazamata. Na Golom otoku su bili smješteni kažnjenici poslije sudskih presuda, a na Goli otokGrguru kažnjenici bez suđenja. Naime dobivali smo samo rješenja, a presuda samo od suca za prekršaje. Na Grguru smo zatekli, mnogo naših mladih Hrvata (Zenička grupa, Zadarska  grupa, Ljivljanić, Mihatov, Ricov i drugi okupljeni oko pokojnog Ive Mašine). Bilo je tu naravno i pojedinaca iz Zagreba, Osijeka. Moram reći da je otokom Sveti Grgur prošlo oko 250 mladih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Prva masovna uhićenja nas mladih Hrvata dogodila su se 1959. i 1960. godine. Pripisivali su nam neprijateljski odnos prema jednopartijskom sustavu i tekovinama revolucije. Mi smo kao mladi ljudi samo uviđali silnu neravnopravnost hrvatskog naroda u odnosu na ostale narode u tadašnjoj Jugoslaviji. Boravak na Grguru tekao je uobičajenim logoraškim životom. Život rada pod strogim nadzorom. Zatvorenici su sjekli šumu, izrađivali su teraco pločice za tvornicu Vulkan-Rijeka, koja je imala pogon na Svetom Grguru koristeći nas zatvorenike kao besplatnu radnu snagu. Posljednjih 6 mjeseci bio sam pekar za osoblje Uprave u kaznionici. Ovdje sam naučio mijesiti kruh i to od IB-ovca Rade Stamenkovića pekara iz Hlebana, Srbija. Svaki dan sam pekao u zidanoj peći, koja se nalazila u dvorištu 30 kruhova. Tih zadnjih šest mjeseci robije bilo je dosta podnošljivije u odnosu na početak. Za vrijeme utamničenja dozvolili su mi i jednu posjetu, koju je iskoristila moja sestra Danica, a došla me je posjetiti s mojim kolegom, tada studentom medicine u Rijeci, Slavkom Golemcom. Prilikom posjeta bio je prisutan jedan od milicionara, tako da se nije moglo slobodno razgovarati. Dan izlaska iz zatvora nije bio siguran. Naime, dan određen za izlazak nije bio onaj dan kada je istjecala kazna, jer je UDBA znala na dan izlaska uručiti novo rješenje o produžetku boravka zbog navodne neprijateljske propagande tijekom zatvora. Takav se slučaj dogodio IB Bilkiću iz Subotice, kojem je bila produžena kazna za sljedećih 10 mjeseci. Naravno svoj doprinos tome odigrali bi već prije spomenuti kriminalci-doušnici. Dana 27. 4. 1961. pušten sam kući. Zajedno sa mnom je izašao i IB-ovac Voijin Šćepanović, ekonomist iz Kosovske Mitrovice. Vozeći se na palubi broda koji je vozio prema Senju pred nama se otvorio pogled na sjeveroistočnu stranu otoka Grgura, gdje su se uzdizale visoke okomite stijene. Tom prilikom Vojin mi je rekao: “Vidiš Marko one stijene negdje pedesetih godina kad je on tu boravio kao osuđenik, oko dvadesetak ljudi sijekući šumu na vrh otoka bacilo se sa stijena i otišlo u smrt, ne mogavši više podnositi muke.” Meni je odmah sinula misao kada sam kao 13-godišnji dječak čuo da je u zatvoru, umro ugledni Hrvat Ljubo Cigić iz Vojna. Njega su odveli 1948. godine, navodno zbog simpatije prema Rusima. Temelj za ovu optužbu bila je ljubomora i mržnja Šuke iz Raštana. On je dao vlastima iskaz. Približavajući se Senju, prišao nam je upravitelj logora Grgur Branko Jeremić (koji je putovao istim brodom na kopno). Te mi rekao: “Pogledaj Primorac onaj dio brda iznad Senja, tu smo mi partizani 1945. godine opkolili pedesetak ustaša i sve ih pobili kao pse.” Ostatak vremena je pričao o nelojalnosti hrvatskog naroda prema sistemu i Partiji. Htio me je isprovocirati te ponovno vratiti na Grgur. Po izlasku sam dobio otpusnicu sa napomenom da se u roku od tri dana moram javiti vlastima u Mostaru. To sam i učinio treći dan po dolasku. Tada su me moj bivši isljednik Branko i spomenuti Ahmet Marić htjeli vrbovati da radim za njih, s napomenom da ću odmah dobiti dobro zaposlenje i kasnije napredovanje. Odgovorio sam uz primjetan sarkazam, da želim zaposlenje u SUP-u, pa neka svi ljudi znaju gdje radim i tko sam i što sam. Naravno taj su prijedlog odmah odbili, kazavši mi da ne bih mogao biti efikasan u njihovim zadacima. Pokušao sam tražiti zaposlenje, ali je svaki trud bio uzaludan. Između ostalog, posjetio sam i predionicu pamuka u Vrapčićima, mog bivšeg profesora termodinamike iz tehničke škole. On je vršio funkciju tehničkog direktora, koji je iskreno i dobronamjerno rekao: “Primorac, i ako bih te uspio zaposliti, ovdje bi ti bio veoma gorak kruh, jer sastav rukovodećeg kadra je takav, da provociranje s njihove strane bilo bi neizdrživo.” Spomenuo mi je gospodina Antu Šunjića iz Vojna starijeg strojarskog tehničara koji je tu radio. Na njemu je tako veliko zvono kao hrvatskom nacionalisti, i da ne zna kako uopće on to sve izdrži. Sjećam se još jednog karakterističnog slučaja. Tjedan dana nakon moga dolaska, majka je u Bošnjacima priredila večeru za rodbinu i prijatelje da proslavi povratak sina iz zatvora. Naravno to je bilo veliko veselje i prigodne pjesme o povratku. Moja je majka nakon jedne otpjevane pjesme razbila čašu. U roku od dva dana bio sam pozvan u tadašnji SUP u Mostar, da odgovorim što javno ponovno okupljam svoje istomišljenike i o čemu smo razgovarali i diskutirali. Rekao sam da smo bili veseli, da smo se radovali i pjevali. Prilikom ispitivanja dali su sarkastičnu izjavu: Da slavili ste povratak heroja. Uvidio sam da meni tu neće biti mjesta te sam uz pomoć rodbine (sestra Danica je obećala pola plaće slati meni) otišao sam u Ljubljanu na studij strojarstva. U Ljubljanu sam stigao u rujnu, 1961. godine, gdje sam našao par mojih kolega iz tehničke škole, koji su tu već stigli 1960. godine. Za vrijeme studija upoznao sam ljubljanske geodete, koji su imali puno posla zbog širenja grada i trebali su pomoćnu radnu snagu. Tako sam počeo zarađivati i rasteretio sam sestru i majku od obaveza davanja novca. Nakon treće godine studija morao sam otići na odsluženje vojnog roka u Petrinju, gdje sam stigao u rujnu 1964. godine. Ispričat ću jedan detalj iz vojske, koji svjedoči kako su me stalno pratili i nadzirali. U veljači 1965. godine, pismeno sam prijavio polaganje ispita Tehnologija metala kod profesora Kranta. Prethodno sam dobio suglasnost od komandanta vojarne majora Ante Bulića, za dopust 3-5 dana uz napomenu da ne smijem imati mrlje u ponašanju kao vojnik. Osim mene dozvolu su još dobila dvojica vojnika, također studenti, jedan iz Beograda, a drugi iz Sarajeva. Poslije odlaska s četnog sata na kom je Bulić dao obećanje prisutni kapetan za M. P. V. Vladimir Sakljača je rekao da neki drugovi vidjevši komandanta dobre volje hoće uloviti nešto u mutnom. Dvojica gore spomenutih studenata koji su imali prijavljene ispite prije mene, dobili su traženi dopust bez ikakvih problema. Kada je došao red na mene, bio sam stopiran od moga komandanta Galijašević Galiha (izjašnjavao se kao Srbin) Rekao mi je da je komandant kasarne stopirao sve dopuste, jer se priprema prekomanda nekih vojnika (kasnije se to ispostavilo kao laž). Odmah sam zatražio raport kod komandanta Bulića, komandir me morao odvesti na raport. U sobu kod komandanta bio je pozvan i moj komandir. Upitan sam od komandanta: Vojniče Primorac kakve probleme imaš. Potanko sam ga podsjetio na njegovo obećanje za izvanredni dopust zbog polaganja ispita, te na Seklječinu primjedbu da neki hoće uloviti u mutnom i da se to odnosilo na mene jer druga dvojica su dobila dopust napomenuvši im, da ja znam da oni imaju podatke o mom životu i ponašanju u civilstvu (što prema njihovim riječima njima to nije bitno) i evo sad, meni se ponovno onemogućava normalan život u zajednici Bratskih naroda. Napomenuo sam da sam zbog takvih i sličnih postupaka u civilstvu, i mojih reakcija na to, odležao dvije godine zatvora. Poslije toga detaljnog objašnjenja upitao me je koliko dana trebam za ispit, zatražio sam 3 dana koja sam odmah i dobio. Komandiru i kapetanu je rekao da ostanu u kancelariji, gdje su valjda dobili kritiku. Na žalost moj se trud nije isplatio. Zbog spremanja na brzinu, putovanja, umora i iscrpljenosti, kod profesora na ispitu izgubio sam svijest, pa je ispit bio odložen za jesen poslije povratka iz vojske. Poslije studija 1968. godine u mjesecu ožujku dolazim u Zagreb, zapošljavam se u poduzeću za rashladne uređaje, gdje sam i sada (premda u mirovini) na raspolaganju kao savjetnik u projektiranju. Tijekom cijelog mog radnog vijeka, imajući u vidu iskustvo sa Grgura, orijentirao sam se samo na struku, rad i usavršavanje, bez daljih uplitanja u politiku. Međutim politika se i dalje bavila sa mnom. Negdje 80-tih godina, poslije 12 godina rada, direktor komercijale, s kojim sam dosta surađivao, na partijskom sastanku tražio je da me se postavi za rukovodioca inžinjeringa, ali je to naravno propalo. Javio se javio šef partije, koji je to stopirao, sa napomenom da ja to ne mogu i ne smijem biti, jer sam politički nepodoban. Do kraja sustava ostao samo pod nadzorom. Oženio sam se 1968. godine sa Slavicom Pehar iz Zagreba. Crkveno smo se vjenčali u Potocima. Čast mi je da nas je vjenčao veliki svećenik, rodoljub i uznik don Mate Nuić. Imamo dvoje djece Marcelu i Hrvoja. Marcela je udana živi u Rimu ima četvero djece. Hrvoje živi s nama u Zagrebu. Cijelo vrijeme moga izbivanja iz Hercegovine vukla me želja za rodnim krajem. Na djedovini sam napravio i kuću, pa tako zajedno s obitelji navraćam u rodni kraj. Prilikom traženja dozvole za kuću u Potocima 1984. istu nisam odmah dobio uz obrazloženje da je interes lokalne zajednice drugačiji, a ne stambeno naselje, bez obzira što su oko mene već bile izgrađene kuće i već formirano naselje. Ponovni pokušaj 1987. je uspio i to uz pomoć moga brata Drage, koji je imao prijatelje muslimane u Zavodu za urbanizam. Kuća je izgrađena do 1989. godine. Unutrašnji dio nije bio do kraja završen. Počeo je Domovinski rat i kuća je srušena. Ponovno sam 2002. godine izgradio kuću i to uz nove probleme, bez obzira na novo političko ustrojstvo. Naime uprava tj. direktor Vodovoda u istočnom Mostaru nije dopuštao priključenje vode. Opet je naravno bila potrebna intervencija da bih priključio vodu. Na žalost što više dolazim u rodni kraj primjećujem da Hrvatima što se tiče politike još uvijek ne “cvjetaju ruže”.

Marko Primorac, Zagreb


Potoci, 2013.