Sjećanja don Joze Zovke

Moje rodno mjesto jest zaselak Livodine, selo – Potoci, općina Bijelo Polje, kotar i okružje Mostar, pokrajina Hercegovina. Par riječi o značenju navedenih imena. Livodine bit će da se zovu što je okolica oko naših kuća ravna kao livada-pašnjak. Selo Potoci sigurno je dobilo svoje ime po rječici Potok ili Potoci. Valjda sama riječ potok potječe od grčke riječi potamos.

Bijelo Polje je dobilo ime po nanesenom ispranom i uglačanom kamenu, koje je Neretva valjala i nanosila u kotlinu. Kamenje je stoga izdaleka činilo bijelu ravan.

Don Jozo Zovko

don Jozo Zovko

Hercegovina se prema bizantskom povjesničaru Konstantinu Porfirogenetu u stara vremena zvala Zahumlje. To je ime zadržala do 1448. godine., kada je njezin vladar velmoža Stjepan Vukčić dobio naslov Hercog-Vojvoda, pa se potom nazvala Hercegovina. Kroz Bijelo Polje teče rijeka Neretva. Grčki geograf zove je Naron, a Rimljani Naro. Porfirogenet je zove Orontios potamos. Grčka riječ oros znači: brdo, gora, planina, to bi ime Neretve značilo brđanka, goranka, planinka. Možda njezino ime dolazi od grčkog glagola orein, što znači brzo teći. Pa bi joj onda ime značilo: rijeka brzica, što ona uistinu i jest. Danas je stranci zovu Narenta. Svakako i naš i naziv stranaca jest nastao metamorfozom od grčkog imena Naron ili rimskog Naro. A možda je i rimsko ime Naro postalo od grčkog Naron. Sjećam se, u vrijeme uprave Austrou-garske Monarhije u BiH (1878-1918.), pa u vrijeme predratne Jugoslavije (1918-1945.) govorilo se o izgradnji hidroce-ntrale u Jablanici.
Do gradnje hidrocentrale u Jablanici Bjelopoljci su od Neretve imali jedino ovu korist: u vrijeme jesenskih i zimskih kiša ona bi nosila drva iz brda svoga gornjeg toka, pa bi ih svijet hvatao rukama! Tako se nekih godina dobro opskrbljivalo drvima u inače bezdrvom mjestu. Iz mog djetinstva sjećam se da je Ivo Golemac Cugsfirer imao najdulju kuku i bio smatran najvještiji u tom poslu. Sjećam se kako je nekada u našoj avliji bila velika hrpa tih drva.
Druga rječica u Bijelom Polju zove se Potok ili Potoci. Izvire na vrh sela Potoci u zaseoku Bošnjaci ispod izdanka brda Porin i Šljeme. Utječe u Neretvu ispod naše crkve. Nikada ne presuši, pa je velika blagodat za selo. Služi za natapanje zemlje u Potocima i u jednom dijelu Livča. Mnogima služi za piće. Tamo je do 1930. godine služila za piće onakva kakva je dolazila iz svog vrela. Toga vremena načinjen je vodovod s dosta česma. Do mog odlaska iz Bijelog Polja 14. veljače 1945. vodovodna cijev na sjeveru dolazila je do pravoslavne crkve, a na jugu do samostana časnih sestara. Taj vodovod načinila je predratna Jugoslavija zauzimanjem onodobnog narodnog poslanika Hrvatske seljačke stranke Nikole Preke (Precca, porijeklom Albanez), koji se onda odvojio od dr. Mačeka i bio ministar Socijalne politike u Beogradskoj vladi. Potok je davao pogon mlinicama-vodenicama: Skendera, Topića, Trišića (Pravoslavni), Petra Zovke zvanog Zaličkić, braće Ilje i Matiše Bošković pok. Vidaka, katoličke župe, časnih sestara i Ljube Kožula pok. Ilije zvanog Đolatana. Do 1930. vodeni kanali (Đerizi) za natapanje bili su primitivni: jednostavno iskopani u zemlji. Te godine Vodena zadruga je uz pripomoć države, a posredovanjem spomenutog Preke načinila kanale od cementa, tj. glavni kanal od vrela do naših kuća na Livodinama. To ima svoje prednosti, voda teče brže i ne gubi se u zemlji, kanale je lakše i brže očistiti.
Treća rječica u Bijelom Polju zove se Livčina. Izvire u selu Livač ispod brda Šljemena.
Utječe u Neretvu ispod naših kuća. Zašto joj je ovo ime ne znam. Je li selo po njoj dobilo ime ili ona po selu, ne znam. Ona dijeli Livodine od Borače. Naš susjed pok. Andrija Leko pok. Ivana oko 1925. godine regulirao je tok Livčine od mosta do naše Livčine (tako se zove jedan komad naše zemlje). Naime Livćina je presijecala jednu Andrijinu njivu. On je iskopao kanal od mosta na Livčini skoro do naše Livčine (njiva) na terenu od Borače, koji je bio naviše od njegove njive. Za ljetnih dana kada Livčina presuši, zemljom i kamenjem pregradio je Livčinu ispod mosta. Kad bi ona na jesen protekla, tekla je novim tokom. Andrija, koji je bio u USA oko 4 godine, jamačno je u USA vidio nešto slično, vratio se oko 1912. godine, pa je prokopao onaj prokop, i na novom toku Livčine načinio mlinicu-vodenicu iskopavši kanal udublje od mlinice, počevši od mlinice do Livčine (komad zemlje) našeg tetka pok. Šimuna Boškovića. Tako je kod mlinice dobio pad vode za okretanje kola koje okreće mlinske kamenove
Sjećam se, kada je on prokopavao prokop, mnogi su mu se smijali, nisu vjerovali u uspjeh.
Spomenute rječice Potoci i Livčina jesu velika blagodat za selo Potoci i Livač. Dokpolja u ostalim mjestima redovito stradaju od suše, dotle su polja u Potocima i Livču bujne oaze. Od ranog proljeća pa do kasne jeseni ima svakovrsnog povrća i zelenja. One osiguravaju kultiviranje sitnog luka (arpadžik), koji je sve do najnovijih vremena uz duhan, bio jedino vrelo prihoda narodu.

Ekonomske prilike u Bijelom Polju
Općenito govoreći narod je siromašan u usporedbi s onima preko Save. Zemlje je malo i slabe je kvalitete. Male su stočarske mogućnosti. Mislim da nijedna obitelj nije imala dovoljno kruha kroz godinu dana sa svog imetka. Narod se nekako snalazio iako je u mnogočemu oskudijevao. Od mog djetinjstva, a valjda i prije barem, od vremena austrijske uprave u BiH, životne prilike u Bijelom Polju bile su po prilici ovakve: u podvodnim zemljama (Potoci i jedan dio Livča) gaji se raznovrsno povrće, koje u prvom redu služi za ishranu. Nešto se nosilo na prodaju u Mostar pa su se time podmirivale mnoge kućne potrebe. U svim selima Bijelog Polja gajio se duhan koji je bio državni monopol. U podvodnim dije-lovima Bijelog Polja gajio se sitni luk (arpadžik). Za dobiveni novac od sitnog luka i duhana podmirivale su se glavne potrebe: kruh, odjeća i obuća. Nosilo se na prodaju u Mostar: koje jaje, boca mlijeka, koje kokošče, pa su se od toga podmirivale sitnije potrebe: petrolej za rasvjetu, safun za pranje, konac za krpanje.Oni koji su bili bliže brdu ili koji su imali nešto šume u svojim ogradama, otjerali bi koji tovar drva u Mostar. Tamo oko 1920. godine ustanovio se u Bijelom Polju jednom sedmično pazar stoke: koje janje, kozle, tele, goveče. No, sve u malom obujmu.
Pokoji muški nastojao je dobiti namje-štenje kod željeznice. Rijetki su imali tu sreću. Po koja ženska išla je raditi u Tvornicu duhana u Mostar. I te su bile rijetke radi daljine. Teško je bilo dobiti posao jer su ta mjesta lakše dobivale ženske iz Mostara i iz najbližih sela.
Ubrzo nakon 1930. godine posredova-njem spomenutoga Preke država je napravila betonski most na Neretvi, gdje je prije bila primitivna lađa. Od tada su poneki slali djecu u koju srednju školu u Mostar: gimnaziju, učiteljsku, trgovačku, zanatlijsku, pa na koji zanat kod privatnika, kakvo namještenje u kojoj trgovini i sl.U Vojnu u blizini željezničke postaje otvorio se oveći kamenolom, iz kojeg se slao kamen u neku krečanu. Tako su u glavnom izgledale ekonomske prilike u Bijelom Polju do početka rata 1941-1945. Razlog slabog ekonomskog stanja bila je posljedica višestoljetnog turskog zuluma. Što bi rekla moja pok. strina Stana: „Sinko u nas unišao turkaluk„.

Zdravstvene prilike u Bijelom Polju
Općenito govoreći mjesto je zdravo. Zrak dobar. No ipak, koliko pamtim od moga djetinjstva pa unaprijed, svijet je živio dosta primitivno: kuće su bile niske, s malim prozorčićima- redovito od daske. Nijedna obitelj nije imala zahoda. Tamo oko 1925. godina u blizini naše crkve kod „Bilina groba“ država je napravila jednu zgradu , tkz. „Banju“. Tu je jednom sedmi-čno izlazio liječnik iz Mostara i pregle-davao bolesnike. Valjda se iza Drugog svjetskog rata pošlo naprijed. Dodajem i ovo, moj drug iz osnovne škole Mato Primorac Ivkin zvani Nikić iz Livča otišao je u Argentinu 1928. godine. On je u svoje vrijeme u domovini izučio stolarski zanat. Tim se bavio i ovdje. Danas živi u Buenos Airesu, gdje ima radnju i dućan lijepog namještaja. Dobro stoji i lijepo živi sa svojom ženom i dvije kćer. U travnju 1966. godine otišao je u posjet svome kraju. Po povratku pričao nam je o napretku u Bijelom Polju i drugdje u svakom pogledu.

Prometne prilike u Bijelom Polju
Kroz Bijelo Polje prolazi široka, solidna i udobna cesta. Koliko mi je poznato počeo ju je praviti Omer paša Latas oko 1850. još za turske uprave, dovršila je Austrija. Moji nekadašnji župljani Ivan Burić pok. Đure i Miće Kukrika , oba iz Koteza u Popovu kazivali su mi da su oni i još neki drugi majstori klesali i stavljali one velike kamenove- branike na mostu preko potoka ispod naše crkve. Otac mi je pričao kad su cestom kroz Bijelo Polje počeli prolaziti auti , gdje bi se god nalazili na njivama, ostavljali bi posao, te bi trčali na cestu i gledali ta nova čudesa. Dobro se sjećam bilo mi sedam godina, priredila se utrka na biciklima od Jablanice do Mostara. Na veliko se pričalo da je tu utrku dobio Marko Kožul pok. Ilije, koji je onda slovio kao najbrži biciklista u Hercegovini. Kasnije, oko 1925. godine bila je utrka autima, Mostar-Sarajevo. Bila je to velika senzacija za Bijelo Polje. Jurili su velikom brzinom.
Oko 1925. godine bila je ustanovljena autobusna pruga Bijelo Polje-Mostar, koja je vozila izjutra u Mostar, vraćala se popodne. Prvotno je bio vlasnik Jakov Doko, trgovac, birtaš.
Kasnije je istu preuzeo Ćetko Vukosav, trgovac u Bijelom Polju, pravoslavni, rodom iz Gornjeg Hrasna. Kad je nešto kasnije napravljen most na Neretvi, pruga je dobrim dijelom izgubila svoju klijentelu, iako je vožnja stajala oko 10 dinara jer je vlak bio jeftiniji.
Ubrzo nakon okupacije BiH 1878. godine Austrija je kroz Bijelo Polje provela željezničku prugu Sarajevo-Metković-Dubrovnik. Željeznička postaja dobila je ime po istoimenom selu Vojno. Bilježim i ovo; kad je mašina prošla onom stranom moja bi baba rekla:“Bože moj, sinko, ko onako dobro zviždi na prste na onoj strani, pa se ćuje dovle?“ Pa kad bi joj mi rekli, da ono mašina zviždi, ona bi samo rukom odmahnula.
Valjda od vremena prolaska željeznice kroz Bijelo Polje, ako ne i od prije, za prijelaz preko Neretve u Vojno, bila je lađa, primitivna barkica. S jedne obale na drugu preko Neretve bio je zategnut podebeo konopac-uže, od žica. Bijelopoljci su ga zvali Štrik (po njemačkom Strick). Po tom užetu išla je kolotura, koju je s lađom vezalo uže isto od žica. Lađa je imala veslo (timun), kojim se upravljalo. Prva lađa bila je vlasništvo Cigića iz Vojna. Cigići su bili veoma uslužni. Kasnije je vlasnik postao Ilija Kožul Džolatan, pa su se mjesečno ili tjedno izmjenjivali. Za prijevoz se plaćalo nešto malo. Kad bi Neretva jeseni i zimi nabujala nije se prevozilo. Ivan Cigić je bio spretan, vješt vodi i timunu. Znao je prevoziti i kad je Neretva bila veća. Priča se da se lađa dva puta otkinula, kad se prevozilo. Prvi put, kad se otkinula, u njoj se prevozio župnik don Tadija Božić. Cigić je lađu spretno dovezao do naših pojila. Kad je don Tadija došao kući, odmah je poslao vreću brašna jednoj siromašnijoj obitelji kao djelo milosrđa, a u zahvalu Bogu za spašeni život. Drugi put prevozilo se nekoliko cigana, koji su logorovali pod čergama u Borači. Smjeliji muški skočili su iz lađe u Neretvu, plivali i spasili se. I ovom prilikom je Ivan Cigić lađu priveo kraju, ali ovaj put dosta naniže: pod Bočinama. I tada je Neretva bila povelika.
Jedna je moja uspomena kad sam se vozio lađom. Prevrat 1918. godine pustilo nas kući iz sjemeništa u Travniku dok se prilike ne normaliziraju. Ubrzo su nas pozvali natrag. Kako je već bila pokasna jesen, Neretva dosta nabujala. Vozari su nešto napravili, što nisam vidio nikad prije, ni kasnije, pa se ipak moglo prijeći u Vojno. Lađa nije vozila, nešto su je popravljali. Naime, konopom su svezali jednu dasku na koloturu, koja je išla po onom užetu. Na dasku se sjedalo kao na klupicu, rukama se držalo za uže, koje je vezalo dasku sa koloturom. Svezano za koloturu uže je išlo na jednu i drugu obalu Neretve. Ovim konopom teglilo se koloturu i tako prevozilo putnike. Ja sam bez imalo straha sjeo na dasku i prevukli me na drugu stranu. Iza mene prevukli i moj kofer sa stvarima. Ja skidajući kofer s daske, kako sam bio nejak, a i nisam pazio, osjetih da će me kofer pretegnuti i da bih lako s pećine mogao pasti u vodu. Ja pustih kofer. Srećom kofer se zaustavi na rubu pećine. Malo je falilo da nije otišao s ruba u vodu. Ja se onda kao dječarac nisam bojao prelaziti na taj način preko Neretve. A danas, nakon toliko godina, kad se toga sjetim, nekako me spopane strah. Danas se ne bih usudio napraviti takvu vratolomiju.
Oko 1933. godine država je, a zauzi-manjem već spomenutog Nikole Preke, napravila most od betona preko Neretve, jedno 50 m sjevernije od mjesta, gdje je prije bila lađa.Bjelopoljski prevoslavni bili su poduzeli i uprli sve sile da se most napravi više na sjever, da bi izlazio na Boljani kod pravoslavne crkve. No, nisu uspjeli jer je odabrano mjesto bilo podesnije i jeftinije. Sestrić don Marko Perić pisao mi je 12. 12. 1969. godine: „Sredinom veljače 1945. Nijemci su prili-kom povlačenja iz Mostara i Bijelog Polja prema sjeveru minirali most i srušili ga.“

Prosvjetne prilike u Bijelom Polju
Od moga djetinjstva pa unaprijed, do dolaska nove vlasti u veljači 1945. godine u Bijelom Polju su bile ove prosvjetne usta-nove: Državna osnovna škola uz cestu u Potocima, Osnovna škola s pravom javnosti u samostanu časnih sestara, zgrada pravo-slavne konfesionalne škole kod pravosla-vne crkve, za muslimane mekteb kod džamije u Potocima. Moj brat don Marko rekao mi je da je Državna osnovna škola otvorena u siječnju 1902. godine. Prvi učitelj je bio Stevo Miladinović, iza njega Nikola Žeravica, iza njega bračni par Jaroslav (Jakov) Ensminger i žena mu Micuka (Marija), oboje učitelji. Učitelj je bio iz Vukovara. Učiteljevali su u Bijelom Polju od 1905 1935., gdje su umirovljeni, umrli i pokopani u groblju Borači
U godinama oko 1925-28. tu je učiteljevala Ljeposava Lakić, čini mi se rodom iz Mostara. Ona je učiteljevala u Ravnom (Popovo) oko 1921. godine, gdje sam je upoznao kao đak, gdje sam dolazio na praznike k bratu don Marku, koji je tu župnikovao. Bila je pravoslavna. Počinila je samoubojstvo, bacila se u nabujalu Neretvu. Iza Esmingera neko vrijeme učiteljevala je žena pok. Stanka Šarca, koji je rodom iz Ilića. Svršeni pravnik koji je odgojen u katoličkim organizacijama. Za vrijeme rata bio je ustaški pukovnik. Život je izgubio u Blajburškoj tragediji. Bio je rođak biskupa Čule, majke im bile sestre.
Jeseni 1913. godine časne sestre otvorile su osnovnu školu, prvo za ženske a kasnije, kad se načinila veća zgrada, primale su i mušku djecu.

Prva učiteljica bila je časna sestra Atanazija Bilić, rodom od Duvna. Učite-ljevala je dobar niz godina. Obolila je i umrla u bolnici Stenjevac. Nju je nasljedila sestra Benita Prkačin. Učiteljevala je dok nije došla nova vlast, koja im je oduzela pravo škole kao i drugdje u državi. Iza rata sestra Benita bila je odgajateljica novakinja, pa provincijalka. Sestre Atana-zija i Benita odgojile su mnoge generacije. U školu časnih sestara išla su i pravoslavna djeca, bar ona iz blizine samostana.
Do početka rata 1914-1918. u pravo-slavnu konfesionalnu školu išla su samo pravoslavna djeca. U vrijeme tog rata ova škola nije radila. Iza rata također nije radila. Djeca svih triju vjera u vrijeme tog rata išla su u Državnu osnovnu školu. Rečena škola pretvorena je u Dom sv. Save. Mekteb je prvotno bio škola samo za muslimansku djecu. Kasnije, kad su muslimanska djeca krenula u državnu školu, mekteb je ostao samo za vjeronauk muslimanske djece.

Vjerske prilike u Bijelom Polju
U Bijelom Polju ima katolika, pravo-slavnih i muslimana. Nitko nema apsolutnu većinu. Katolci su najbrojniji, pa pravo-slavni i konačno muslimani.

Braca don Jozo i Marko zovko prigodom don Markove Zlatne mise. Argentina 1976

Braca don Jozo i Marko zovko prigodom don Markove Zlatne mise. Argentina 1976

Katolici
Do 1892. godine Bijelo Polje pripadalo je Franjevačkoj župi sv. Petra i Pavla u Mostaru. Te godine mostarski biskup fra Paškal Buconjić, rodom iz Drinovaca, prvi redovni biskup iza obnove redovne crkvene hijerarhije u BiH. (nazvan Hrvatski Leonida; tražio da se BiH s Hrvatskom, Slavonijom, i Dalmacijom udruže u jedno tijelo) osnovao je župu u Bijelom Polju, koju je posvetio Uzašašću Isusovu. Godine 1912. prilikom blagoslova nove crkve Župa i crkva promijenile su patron u: župa Srca Isusova. Do osnutka župe po kazivanju starijih, način pastve je bio ovaj: Iz obližnjih sela Ravčići, Livać, Potoci i Vojno nedjeljom i blagdanima svijet je u velikom broju išao u Mostar na misu i sakramente. Franjevci su po 2-3 puta izlazili godišnje iz Mostara, svijet poučavali vjeronauk, ispo-vijedali i misili i pričešćivali u privatnim kućama. Bilo je poučenih vjernika (kate-histi), koji bi onda preko godine poučavali ostale vjenike.
Biskup Buconjić koji je bio dalekovidan i poduzetan kupio je zemljište na kojemu se danas nalaze crkva i župni stan. Za Hercegovinu to je zemljište doista pove-liko, što imaju rijetke župe u Hercegovini. Moj brat don Marko kaže: „Gdje je danas župski stan, tu je prije bio han s 4 prizemne prostorije. Stara crkva, današnji Dom prije toga bila je staja za konje kiridžija, koji su noćevali u hanu“. A otac je kazivao da je onaj han iza okupacije BiH Austriji bio žandarska kasarna, koja je kasnije prešla na Ruište.
Da se nešto pomogne materijalno župnika, isti biskup načinio je na Potoku ispod župne kuće mlinicu-vodenicu od koje župnik ima koristi jer se iznajmljivala za brašno od samljevenog žita-ujma.
Isti biskup, koliko znam, kupio je (kada ne znam) za Bijelo Polje ogroman kompleks zemljišta, oko 300 duluma. Prvobitno je zemlju radio biskupov nećak Mato Buco-njić. Biskup je na tom zemljištu načinio skromnu kuću i u nju doveo par sestara franjevaka i njima dao zemlju na uporabu. To zemljište uzduž graniči s našim i striče-vim zemljištem. Prvotna svrha tog samo-stana bila je briga za siromašnu žensku djecu. Kapacitet je bio oko 20 djece s 5-6 sestara. Bila je i mala kapelica u jednoj sobici. Kako sam rekao već prije, 1913. godine otvorena je škola. Oko 1920. godine izgorjela je stara kuća u požaru. Napra-vljena je veća i modernija. Tada je škola smještena u jednu veću prostoriju, a dotadašnja škola pretvorena je u kapelicu. Iza rata (1941.-1945.) vlast im je oduzela sve kuće u Hercegovini, samo su im ostavili ovu u Bijelom Polju. Tu su se skupile starije sestre, a mlađe otišle kućama. Također im je vlast oduzela veći dio zemljišta.

Moj sestrić don Marko Perić pisao mi je 9. travnja 1962.: “Sestre u Bijelom Polju podigle su novu kuću na temeljima nekadašnje štale, povezale uz krilo starog samostana, te dobile nešto više prostora. Tamo im je sve: provincijalat, novicijat, jedina kuća u provinciji.” Provincijalka s. Sebastijana Marinčić pisala mi je svojevremeno iz Rima da kane praviti veću kapelicu jer je stara premalena za njih i narod. U tu svrhu dne 4. prosinca 1965. preko biskupa Čule, kad je bio u Rimu na koncilskim sjednicama, don Marko i ja poslali smo im 50 dolara, što ih je sve jako razveselilo. A prije toga, 11. studenoga 1954. poslali smo im jedan paketić jestvina u ime pomoći i sjećanja, što ih je isto razveselilo.
Zagrebački Glas Koncila od 19. ožujka 1966., str. 7, piše: “Na blagdan Svete Obitelji u samostanu Školskih sestara Trećega reda sv. Franje u Bijelom Polju kod Mostara sastali su se mostarski biskup dr. Petar Čule i hercegovačko-zahumski vladika gospodin Vladislav.
Samostan je posvećen (tj. Provincija, o. p.) Svetoj Obitelji. Biskup je služio svetu Misu i održao sestrama prigodnu koncilsku propovijed. U to je stigao vladika. Dr. Čule ga je pozvao na ručak. Za vrijeme objeda episkop Vladislav čestitao je redovničkoj zajednici blagdan Svete Obitelji. Zahvalio je biskupu na bratskom pozivu te izrazio nadu da će se ovakvi susreti nastaviti u duhu velikih papa Ivana XXIII. i Pavla VI. Prije odlaska gospodin episkop darovao je samostanskoj knjižnici nekoliko knjiga. Biskup Čule spomenuo je u svome govoru kako je prošle godine posjetio pravoslavni manastir u Žito-misliću. U duhu Drugoga vatikanskog koncila zaželio je da se što prije ispuni Isusova želja, koju je izrazio na posljednjoj večeri: ‘Da svi budu jedno’. Vladika i biskup su se zagrlili i poljubili, što su svi prisutni pozdravili pljeskom i pjevanjem božićnih pjesama.” Bratić Ante pisao mi je 20. prosinca 1967.: “Časne sestre napravile su novu kapelicu – pravu crkvu, i još se proširile. Krasno je sve ispalo. Bio sam par puta tijekom građenja.” Zagrebački Glas Koncila od 1. rujna 1968., broj 18, donosi članak: “Blagoslov nove crkve Školskih sestara u Bijelom Polju kod Mostara.” Bilježim važnije:
a) Tamo ih je pozvao i dao im zemljište biskup Buconjić godine 1908. DR. FRA DOMINIK MANDIĆ (s. 14.) u svom djelu Bosna i Hercegovina – Etnička povijest Bosne i Hercegovine, III. svezak, Rim, 1967., str. 440, piše o kući časnih sestara u Bijelom Polju. Iz njegova pisanja proizlazi, da je ta kuća tu postojala već godine 1899. i u njoj časne sestre. Moj brat don Marko, koji je rođen 1895. god., a već godine 1906. otišao u gimnaziju u Travnik, i kako su časne sestre naše susjede, to je on mogao lako zapamtiti, kaže: “Mandićeva je tvrdnja pogrešna. Možda je biskup 1899. kupio zemlju, ali sestre su došle kasnije.”
b) To je prva kuća tih sestara u Hercegovini.
c) Godine 1948. država im je oduzela sve kuće u Hercegovini, ostavila im samo ovu, gdje su uza samostan provincijalat i novicijat.
d) Plan je za novu crkvu napravio jedan musliman, inženjer. (Primjedba pisca: jamačno besplatno i iz poštovanja prema sestrama. Tim prije, jer Herce-ovačka franjevačka provincija ima svoga fra Piju Nuića, koji bi im zasigurno besplatno napravio plan. Možda je to odjek postkoncilskoga pokreta ekume-nizma. Svakako, u prijašnja vremena ovakve stvari nisu se događale. Ako ih se ne bi smatralo nedopustivim, onda svakako čudnovatim i neshvatljivim.)
e) Dana 31. srpnja 1968. popodne biskup Čule blagoslovio je crkvu, a sljedeći dan posvetio novi oltar. Na svečanosti su bili: časna majka iz Rima Tereza Vidan, mnogo svećenika, provi-ncijalki iz BiH i Dalmacije i naroda koji i inače tu dolazi na nedjeljnu Misu. Dana 12. studenoga 1968. don Marko i ja poslali smo im naš prilog za novu crkvu, 100 USD. Čudnovato: do moga odlaska iz Herce-govine (veljača, 1945.) ne pamtim da je koja djevojka iz Bijeloga Polja i pokušala stupiti u redovnički život – stalež.
Mislim da nije razlog nevjera ni tvrdoća srca. Mogao bi biti ovaj razlog: dok su franjevci pastorizirali Bijelo Polje, tu samostana, ali ni u Hercegovini (te kongregacije) nije bilo. Kasnije se svjetovni kler nije tomu posvećivao kao npr. franjevci s desne strane Neretve. Vjerojatno, da je bila koja iz Bijeloga Polja, ona bi još koju povukla. Ovakvo ni jednoj se nije dalo otisnuti prva. Osim toga, bijelopoljske su djevojke gledale vanjski život sestara iz blizine, koji za njih nije bio nimalo zamaman: sestre su znale orati i kopati na svojoj zemlji, što bijelopoljske djevojke nisu radile, nego samo u vrijeme ratova 1914.-1918., 1941.-1945. Napokon, moj sestrić don Marko Perić pisao mi je 12. prosinca 1969. “Prije dvije godine stupila je u Školske sestre franjevke jedna Bjelopoljka”.

Pravoslavni

Pravoslavni imaju crkvu i parohijski stan na tzv. “Boljani”. Sudeći po gradnji (do moga odlaska iz Hercegovine, veljača 1945., crkva i parohijska kuća bile su prekrivene kamenim pločama) starijega su datuma nego katolička župa. Parohija je imala dobar zemljišni kompleks, tzv. “Rišćanska ograda”. U blizini je bila moderna zgrada na jedan kat konfe-sionalne škole. Otkako znam za sebe paroh je bio Stevan Šiniković: časna pojava, stasit, uspravan, uvijek u mantiji. Ostavljao je dojam ozbiljnoga čovjeka na svome mjestu u svakom pogledu. Kako su ga njegovi vjernici poštivali, ne znam. Kada bi bio u društvu u gostionici s našim župnikom don Tadijom Božićem i učiteljem Ensmingerom, nikada nije uzimao alkoholna pića, pa bi mu učitelj znao reći: “Ti, proto, pij mlaćanicu, a nas ćemo dvojica špricer, pa vidit’ ćemo k’o će duže.” I nadoživio ih je obojicu, iako je od njih bio stariji. Svu je svoju djecu školovao. Sin mu je Savo završio za profesora. Kada sam ja bio prefekt u Napretkovu konviktu u Mostaru (1. siječnja – 23. srpnja 1932.), Savo je tada bio profesor u mostarskoj gimnaziji. Poput oca ozbiljna figura. Njegova kći Vukosava bila mi je adekvatna kolegica u osnovnoj školi, a sin Damjan nešto mlađi od mene. Jednu njegovu kćer moj brat don Marko instruirao je jednih praznika iz matematike i grčkoga. Jedna mu je kćer bila udata za Hrvata, zrakoplovnog časnika Obuljena koji je slovio kao dobar pilot. Govorilo se da je znao avionom proletjeti ispod staroga mosta u Mostaru, a avioni su tada prema današnjim bili glomazni i primitivni. Kada je proglašena NDH, stupio je u hrvatsku vojsku u svoju struku. Oko godine 1930., uz crkvu (pravoslavnu) je ozidan zvonik, kojega su radili majstori, zidari iz sela Do u Popovu. Kada je proglašena NDH pop Šinković s propusnicom hrvatske vlasti otišao je u Srbiju. Tako se onda pričalo. Šinković je stupio u mirovinu prije rata 1941.-1945. Tko je bio njegov nasljednik, ne znam. U vrijeme rata 1941.-1945. viđao sam njegova nasljednika. Kako se zvao ne znam. U vrijeme rata pričalo se u Bijelom Polju: 10. je travnja 1941. popodne, mlada popadija slušala radio. Na jednom proglašenje NDH. U ljutnji popadija dohvatila nož i probola radio. Da li je to istina, i ako jest, kako se to doznalo, ja to nisam ispitivao ni provjeravao. Siguran sam, da joj vijest nije bila po volji kao ni ostalim pravoslavnim u zemlji. Na primicijama (mladoj Misi) moga sestrića don Marka Perića kako mi je on sam pisao, 27. srpnja 1952., bio je pravoslavni bjelopoljski paroh Jakšić prisutan u sakristiji u ornatu, i na banketu održao lijep govor (O. p. anticipiran ekumenizam Drugoga vatikanskog sabora). Pravoslavni nisu običavali ići u crkvu nedjeljama kao katolici. Ukoliko su išli, išli su u vrlo malom broju. Općenito govoreći, koliko sam i sam mogao opaziti, ili od drugih čuti, između katolika i pravoslavnih nije bilo inti-mnosti, a ni neprijateljstva. Ne sjećam se, da su se ikada pobili ili bili u većoj zavadi; drugo su bile političke borbe i stranke prije rata 1941.-1945. Koliko mi je poznato, nijedan pravoslavni nije nastradao od Hrvata u Bijelom Polju. Ćetka Vukosava odveo je G. P., brat spomenutog N. u logor Jasenovac. Da li je rat preživio ne znam.

Muslimani

Muslimani su imali skromnu džamiju u Potocima. Imali su i hodžu Derviša Hodžića. Pisao mi je sestrić don Marko Perić da je i on bio na banketu prilikom njegovih primicija s još trojicom muslimana. Koliko znam, muslimani su marljivo pohodili džamiju petkom. U vrijeme predratne Jugoslavije (1918.-1941.) bili su složni i glasovali za svoje kandidate; ali simpatizirali su uvijek s katolicima – Hrvatima, što se osobito pokazalo prilikom proglašenja NDH, koju su jednako pozdravili i odazivali se u vojsku. U Bijelom Polju nije se govorilo da itko od njih u partizanima, a još manje s četnicima. Katolici i pravoslavni živjeli su u dobrim susjedskim odnosima, ali više kao dva svijeta, što se ne može reći s obzirom na muslimane. Ja ne pamtim slučaja da je bilo ženidaba između katolika ili pravoslavnih i muslimana. Svatko za sebe.

Trgovine, gostionice i kafane u Bijelom Polju
Pišem što sam ja zapamtio do moga odlaska (veljača 1945.) iz Bijeloga Polja. Idem redom sa sjevera na jug:
1. Sjeverno od pravoslavne crkve uz cestu bila je gostionica nekoga pravo-slavca iz Željuše (Dragića? Trišića?).
2. Odmah u blizini pravoslavne crkve imao je gostionicu pravoslavac Đorđo Radolović, koja je prestala s radom zbog zločina Đorđina nad Jakovom Dokom, o čemu ćemo kasnije.
3. Isti je Đorđo imao i drugu gostionicu tamo do godine 1920., koju je od njega kupio Jakov Doko (katolik, umirovljeni željezničar, rodom iz okolice Mostara, Brotnja?). Doko je gostionicu modernizirao i uredio lijepo dvorište. Jakov, žena mu Šima, kći Jela prihvatili se posla i vrlo lijepo radili. Postala je omiljeno izletište Mostaraca, osobito ljeti. Lijepo napredovali i radili. Jakov se dao i na kupnju luka arpadžika i stoke. No, ubiše ga, o čemu ćemo kasnije. Radom nastavile žena i kći. Jela se udala za Đorđu Preku koji je imao hotel u Nevesinju. Govorilo se da će on naslijediti radnju ali to se nije dogodilo. Šima radeći u podrumu na velikom badnju, kada je vino vrelo, omamljena plinom mošta upala u badanj i zagušila se. Koliko se sjećam, Đorđo je tu počeo raditi kao nasljednik po ženi. Godine 1945. Đorđo ode u izbjeglištvo kao i mnogi drugi Hrvati. Godine 1947. s oko devedeset Hrvata (Kavran i drugovi) iz Austrije pređe u Jugoslaviju s namjerom da se pridruži tzv. “Križarima”, koji su još onda davali otpor novim vlastima. Međutim, taj pothvat bio je izdaja pa su svi pali u ruke novih gospodara. Mnogi su osuđeni na smrt u rujnu 1948., među njima i Đorđo koji je obješen. Tjednik Danica (izdaju ga hercegovački franjevci u Chicagu, SAD), br. 40 od 2. listopada 1968. u članku “Uz 20. godišnjicu rujanske tragedije” (Op. p.: naziva se i “Rujanske žrtve”, Kavran i drugovi, bilo ih je oko 100, čini mi se 98) piše: “Dotični su prelazili iz Austrije i Italije u Jugoslaviju u vremenu od 20. srpnja 1947. do 12. lipnja 1948. Proces je počeo 12. srpnja 1948. u Zagrebu i završio u rujnu iste godine. Većina ubijenih strijeljanjem i vješanjem. Među njima spominju se: Todor P., Srbin, ustaški zastavnik; Jure Preka, logornik; Tadija Mandić, oružnički bojnik.” Članak je pisan na temelju knjige Svjedočanstvo preživjelog, koju je napisao Ivan Prusac, koji je također otišao s dotičnima u Jugoslaviju. Pošto je izdržao kaznu u zatvoru, pobjegao je u Austriju gdje je napisao i izdao dotičnu knjigu. Daljnja sudbina žene mu Jele i djece (imao je jednog sina, više?) i imetka nije mi poznato.
4. Jedno stotinjak metara uz cestu od pravoslavne crkve na suhoj potočini bila je jedna gostionica, koju je držao neki pravoslavni.
5. Oko godine 1930. braća Salko, Ahmo i Hilmo (dvojica posljednjih moji su drugovi iz osnovne škole) oko sto metara sjevernije od naše crkve napravili su lijep dućan (sve osim pića). Njihov otac imao je prije dućan pod Porimom, zvani “Vejzovića han”. Zvali se Vejzovići. Po očevoj smrti sinovi su napustili dućan pod Porimom i napravili rečeni: prostraniji, moderniji, na prometnijem mjestu. Radini, pošteni i solidni kao i otac im, kako je slovio u Bijelom Polju, i vrlo lijepo radili.
6. Odmah do toga Vejzovića dućana Sule Škore držao je gostionicu gdje i njegov otac Hadže. Kada sam ja išao u osnovnu školu, a sigurno i od prije, Hadže je imao gostionicu i prodavao suho voće.
7. Nekoliko metara od Suline kafane Ivka Kožul pok. Ilije, zv. Džolatan držao je kafanu i malu restauraciju. U jednoj prostorijici imao je i poštanski ured, ali nepotpun: bez telefona i telegrafa; nije mogao ni novce slati. Pisali su mi od kuće, da su nove vlasti iza rata 1941.-1945. Ivku ubili. Imao je sina jedinka koji je izgubio život u Bleiburškoj tragediji u svibnju 1945. kao i mnogi drugi Hrvati vojnici i civili.
8. Nasuprot svoga dućana braća Vejzović, odmah preko ceste, sagradili su još dvije zgrade. U jednoj prostoriji jedne zgrade, one sjevernije, mještanin Ljubo Tolj, umirovljeni šumar neko vrijeme držao je gostionicu. Drugo je bilo za izdavanje stanova.
9. Nasuprot župnoga stana preko ceste braća Ilija i Matiša Bošković pok. Vidaka, moji drugovi iz osnovne škole napravili su mlinicu-vodenicu (zaje-dničku), uz nju Ilija dučančić, Matiša gostionicu. U neko vrijeme lijepo su radili obojica.
10. Jedno stotinjak metara južno od naše crkve preko ceste u vrijeme dok sam ja išao u osnovnu školu, a bit će i od prije, musliman neki stari Buljko, držao je gostionicu i prodaju suhoga voća, oboje u vrlo malom obujmu i primitivno, dučančić na jednu vodu.
11. Oko godine 1920. Šimun Topić iz Potoka na tom mjestu (spom. pod br. 10) sagradio je prostranu zgradu, prodavao piće i druge seoske potrepštine. S prva vrlo dobro radio. Ali kasnije, oko 1935. zbog slabog posla dućan je zatvorio, posvetio se mlinarskom poslu u vlastitoj mlinici u Potocima.
12. Par metara južno od Topića počeo je s gostionicom oko godine 1930. Jure Zovko Ružin. Lijepo napredovao, kuću proširio i modernizirao. Moj brat don Marko kazivao mi je, da je u toj prvotnoj kući naš otac prodavao nekoliko mjeseci piće kao namještenik onodobnog bjelopoljskog župnika fra Marka Barbarića, koji je bio vlasnik te gostionice, naravno iznajmljenu prostoriju.
13. Koji stotinjak metara južno Ilija Kožul zvani “Đolatan” držao je gostionicu. U vrijeme moga djetinjstva ona je bila najmodernija gostionica u Bijelom Polju: dosta lijepe prostorije; druga prostorija, zv. “salon” sva od stakla, lijepa bašča s hladovinom. Radilo se lijepo. Oca je naslijedio sin Ljubo, bistar i naprednijih pogleda.
14. Oko jedan kilometar južno moj izvanji stric Tadija (njegov otac Mato i moj djed s očeve strane Andrija bili su braća) držao je gostionicu. Sjećam se, u vrijeme moga djetinjstva vrlo je lijepo radio. Gostionica je bila u bujnoj šumi, zvanom Gaju, te je bilo omiljeno izletište Mostaraca ljeti. Na kraju je ostala samo skromna gostionica, koja je zatvorena prije rata 1941.-1945.
15. Kojih dvadesetak metara južno biskup Buconjić u svoje vrijeme sagradio je poveliku kuću na jedan kat: prizemno trgovina i gostionica, gore za stanovanje. Tu je počeo trgovati biskupov bratić Mate Buconjić. Ubrzo ga je naslijedio Vidak Bošković koji je ostao kratko vrijeme. Iza toga kuću je kupio Setozar Vukosav zvani “Ćetko”, pravoslavac rodom iz Gornjeg Hrasna. On je u mladosti bio naučnik kod pravoslavnih trgovaca u Mostaru Peške ili Loze ili Šantića, koji su slovili kao jaki trgovci. Kad se Ćetko osamostalio, najprije otvorio trgovinu (gostionica) u tzv. “Crvenom Hanu” (bio je iz vana crvenkasto obojen). Ćetko mlad okretan, sposoban, uslužan razvio veliku djela-tnost. Radio svakovrsnom robom: pićem, žitom, kućnim potrepštinama, stokom. Kako sam rekao prvih mjeseci NDH odveden je. Bio je velikosrbin, ali radi trgovačkih obzira nije bio izazovan. Iza njega su ostali: žena Cvijeta, kći Mara, sinovi: Žarko, Ljubo i Joco, koji su u vrijeme rata 1941.- 1945. bili u četnicima.

Svatovi Andrije Zovke i Anice rođ. Topić, Livodine 1936.

Svatovi Andrije Zovke i Anice rođ. Topić, Livodine 1936.

16. Južno oko 300 metara držao je gostionicu Pero Kožul, zvani “Krsto” (kleo se krstom; njegovi si novi nazvani Krstići). Imao je šest sinova: Iliju, Stanka, Tadiju, Stojana, Boška i Antu. Imali su svoju planinu u Zijemljima. U svoje vrijeme bila je to najnaprednija obitelj u Bijelom Polju. Živjelo se složno i u zajednici. Na Perinom zemljištu bila je ciglana, gdje su mnogi radili, među njima i moj otac. Bila je primitivna. Ciglana je bila vlasništvo nekog mostarskog trgovca Židova ili muslimana. Sin Stanko poginuo je u ratu 1914.-1918. Za njega se bila udala moja rodica Janja kći Šimuna Boškovića i Stane rođ. Zovko, koja je sestra moga oca. Od Stanka je ostao jedan sin. Iza Perine smrti sinovi su još na dobar dušak živjeli zajedno. Kasnije se podijelili; svi manje više postali sirotinja. Najmlađega brata Antu na diobi je zapala gostionica. U Bijelom Polju zadugo se pričalo ovo: ubrzo iza rata 1914.-1918. jedne nedjelje popodne pet braće Krstića sjedili u bašči gostionice Jakova Doke. U istoj bašči za drugim stolom sjedilo nekoliko srbijanskih oficira. Oficiri opojeni „slavom“ i pićem stali pjesmama i riječima izazivati i vrijeđati Hrvate. Braća „Krstići“ reagirali: prihvatili za stolice te udri po oficirima. Oficiri, iako su imali sablje, a valjda i koji revolver pobjegoše na vrat na nos ostavivši kape, bluze i opasače. U Bijelom Polju to se prepričavalo s ponosom i hvalilo kuražu i slogu braće.
17. Bratić Ante pisao mi je 20. prosinca 1967.: “Sada u Bijelom Polju formirala se prava mala čaršija. Pored pet gostiona (4 privatne) ima desetak radnja sa svim potrebama.”
Zločini u Bijelom Polju
1. Ilija Zovko zv.”Grudara” iz predjela – mahale “Grmi”, moj izvanji stric (njegov otac Marko i moj djed s očeve strane Andrija – braća) imao je tri sina: Mato, Marko i Ivanko. Mato je ubijen na ovaj način: ljeti 1901. godine on je spavao na guvnu u blizini kuće. Netko na spavanju stukao mu glavu sjekirom. Pričalo se da su ga ubili neki muslimani iz Mostara s kojima se on prije svađao u nekoj gostionici. Bio je oženjen s Mandom Božić, sestrom kasnijeg župnika u Bijelom Polju don Tadije Božića. Rodili su kćer Maru, koja se udala za Marka Skendera u Potocima. Nakon pogibije muža Manda se udala u Krućeviće. Manda je neko vrijeme vodila kućanstvo u don Tadije.
2. (…)
3. Na str. 29, br. 3, pisao sam o gostionici Jakova Doke. Oko godine 1935. Jedne ljetne noći Jakov je spavao u dvorištu svoje gostionice. Te noći na spavanju napali ga neki muškarci te udarcima po glavi skoro ga usmrtili. Još pri svijesti prevezen je u bolnicu Mostar. Prigodom ispitivanja, a prije nego je pao u potpuno besvjesno stanje Jakov je rekao: “Ako hoćete doznati ko me je napao, držite Đorđu Radolovića.” Iza toga Jakov je pao potpuno u nesvijest i umro. Vlast uhapsila Đorđu, ali kako mu se ništa nije moglo dokazati, pustila ga. Izgledalo je da se zločin ne će moći otkriti, no vlast je htjela zločin otkriti i osvijetliti. Jednoga dana, dosta vremena iza Dokine smrti, dva putnika bahnuše pred Đorđin dućan. Naručiše si nešto pića. Đorđo je sjeo blizu njih. Izvade novine, već stare, i ko s velikim zanimanjem i čuđenjem počeše komentirati – čitajući novine, Dokinu smrt. Bezazleno zametnu o istoj stvari i razgovor s Đorđom, koji je osuđivao ubojstvo, ali se po koji put nepovoljno izrazio o Jakovu kao trgovcu. Rezoniranje Đorđino o Jakovu, a naročito Jakovljeva izjava o Đorđi utvrdila ih je u uvjerenju, da bi i Đorđo mogao imati udjela u ubojstvu. Stvar puste kao da ih se ne tiče. Zametnu razgovor o obiteljskim prilikama. Đorđo im kaže, da ima jednoga slugu-momka, koji se mtrenutno nalazi na brijegu poviše Neretve čuvajući krave. Rastanu se od Đorđe te zaobilaznim putem, da ih Đorđo ne vidi, odu k obali Neretve, gdje nađoše slugu. Uhapse ga i svežu ga lancima veleći mu, da je na njega pala sumnja, da je on ubio Doku. Dotični su bili detektivi iz Sarajeva. Momak iznenađen i nepripravan prizna, da je on sa još jednim ubio Jakova i nadoda da ih je na to nagovorio plativ im isti Đorđo Radolović. Iza toga uhapse i Đorđu, koji sve na kraju sve prizna. Đorđo je, koliko se sjećam osuđen doživotno ili na dvadeset godina tamnice. Ubrzo je umro u kaznionici u Zenici. Ubojice su bili: dvojica pravoslavnih mladića; neki Tilimbat iz Željuše (brat Gojka Tilimbata, školskog druga moga brata Andrije iz osnovne škole, koji je svršio za učitelja. Za moga župnikovanja u Ravnom Gojko je bio učitelj u Strujićima, onda u Zavali, ubijen u lipnju 1941. Kao uži zemljak uvijek mi se lijepo javio) i još jedan, kojemu ne znam prezime. Ubojice su osuđene na nekolike godine tamnice. Što je kasnije s njima bilo nije mi poznato. Iza Đorđine osude ondašnji župnik u Bijelom Polju don Andrija Majić pričao mi je: “Dosta sam puta prošao ispred Radulovićeva dućana pješice ili na konju. Nikada me nije pozivao da se navratim. A iza Dokine pogibije on bi me pri prolazu molio i kumio, da se navratim i da što god popijem. Kao i prije ponudu nisam prihvaćao. Ali kada se konačno otkrilo, da je on začetnik ubojstva, zaključio sam, da me je pozivao da bi se tako pokazao kao dobar i ispravan i pošten čovjek, i da bi tako otklonio sumnju od sebe, jer s njim se druži i katolički svećenik. Nisam ni iz daleka mogao pomisliti da bi on kao starac mogao biti začetnik ubojstva”.

Obiteljska prezimena u Bijelom Polju

Vojno
Šunjić, Kljajo, Lovrić, Šuman, Cigić – sve katolici. Jedina pravoslavna obitelj bila je Čvoro, čija se kuća nalazi na brijegu s desne strane Neretve naprama našim kućama.

Ravčići
Katolici: Kolobara, Škobo, Mikulić, Kožul, Buconjić.
Pravoslavni: Lozo, Antelj, Miskin, Došlo.
Muslimani: Mirica, Zalijić.

Kuti
Katolici: Soldo, Kordić.
Muslimani: jedna obitelj Kuko.

Livač
Katolici: Sesar (nisu iste loze sa Sesarima Antićima, mojim dajidžama), Kožul, Škegro, Azinović, Andrić, Livajić, Čuljak, Perić (zvani škutor, moj tetak), Omic (slovenac umirovljeni oružnik), Radić, Bošković, Primorac (zvani Ivkić).
Pravoslavni: Kurteš.
Muslimani: Glavović, Škoro, Kuko.

Potoci
Katolici: Zovko, Leko, Škegro, Primorac, Sesar, Golemac, Bošković, Kljajo, Ravlić, Antunović, Perić, Topić, Skender, Tolj, Kožul.
Pravoslavni: Gazdić, Trišić.
Muslimani: Omanović, Vejzović.

Željuša
Pravoslavni: Tilimbat, Dragić, drugih se ne sjećam.
Muslimani: Ne sjećam se njihovih imena i prezimena.

Humilišani
Katolici: Crnjac, Jović, Doko, Bilić.
Muslimani: Hubana, Ćurić, Nezirović, Vejzović.
Mislim da u tom selu nema pravoslavnih.
Pregrađani
Katolici: Orlović, Primorac, Matić-Antunović, Perić, Božić.
Čini mi se da ima pravoslavnih i muslimanskih prezimena ali ih ne znam.

Ravni
Katolici: Krezo. Koliko se sjećam ima i pravoslavnih obitelji čijih se prezimena ne sjećam.

Jasenjani
Katolici: Sakić, Perić.
Ima li pravoslavnih i muslimana ne znam.

Zimlje
Katolici: Doko, Primorac, Mihaljević.
Muslimani: Abaza.
Ne sjećam se prezimena pravoslavnih.

Dr. Fra Dominik Mandić napisao je knjigu: Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionionibus annis 1743. et 1768. exaratis juxta codices autographos qui in archivo Es. C. de Propagania Fide extant, Institutum Chroatorum, Chicago – Roma 1962.
Ove su popise poslali u Rim nakon vizitacije, a napisali su ih župnici u svojim župama, biskupi – apostolski vikari u BiH, franjevci: Pavo Dragičević, god. 1743. i Marijan Bogdanović 1768.

Popisi obuhvaćaju sve župe, sela i obitelji BiH rečenih godina, izuzev Trebinjsku biskupiju, koja je onda bila zasebno tijelo, imala svoga vlastitoga biskupa i nije spadala pod jurisdikciju Bos. Herc. apos. Vikarijat.
Na str. 92 nabrajaju se katoličke obitelji u Bijelom Polju, koje je onda, godine 1743. pripadalo župi Mostar. Te obitelji jesu: Zinović, Chiolta (Šolta), Camis (Kamiš), Sachich (Sakić), Curigli (Kurilj), Jercovich (Jerković), Cacak (Cačak), Azinovich (Azinović), Clemac (bit će Glemac, Golemac), Miosevich, Ninch, Diarichevich, Bunussich, Zapardiza, Gidich, Zvitanovich (Cvitanović), Mamiguz, Milchich, Jeilch, Vuletich, Clemich.
Dakle, prema ovom jedine su prastare obitelji u Bijelom Polju: Azinović, Sakić i Golemac.
Drugi su se doselili kasnije, a ostale kojih danas nema u Bijelom Polju odselile su se. Posljedice migracija u tursko vrijeme kada su kršćani bili bespravna raja.
Bratić Ante pisao mi je 23. 2. 1966.: “Nije danas u Bijelom Polju kao nekada prije, gdje su stanovnici jedne mahale svi istoga plemena, prezimena, vjere i nacije. Život ljude sili na kretanje, pa je naše Bijelo Polje u malom internacionalno mjesto.»
Tekstilna tvornica u Vrapčićima mnoge je privukla u Bijelo Polje.

Spomenici starine u Bijelom Polju

1. Zlatne alke
Dosta sam puta čuo pričati od starih: da u pećini na “Obješenici” (vrh brda u Donjem Vojnu) imaju, zalivene olovom zlatne alke. Naime, kada je u davna vremena Bijelo Polje bilo pod vodom i veliko jezero, da su se za rečene alke vezale lađe.
Dr. Fra Dominik Mandić u spomenutom djelu (na str. 149) na str. 91 riješio je tajnu i značenje tih alka, koje se spominju i na drugim mjestima BiH. Naime: U koliko ih je bilo i u koliko postoje, one su označivale granice između pojedinih predjela državne vlasti, uprave i vlasništva.
Ali, i ta pučka mašta i predaja tj. da su se nekada za te alke vezale lađe, svjedokom je da je u tradiciji ostalo, da je Bijelo Polje nekada bilo jezero, kako sam to prije spomenuo.

2. Prastari stanovnici u Bijelom Polju
Dr. Fra Dominik Mandić u spomenutom djelu (na str. 14), a na temelju pisanja grčkog geografa Strabona i rimskoga G. J. Cesara na str. 20 piše: “U srednjem (dakle u Bijelom Polju) i gornjem porječju Neretve stanovali su Plirusti (ilirsko pleme) – Plerei, koji su za uprave J. Cesara godine 54. prije Krista uznemirivali rimske kolonije uz dalmatinsku obalu.»
Prema ovome: u meni, mojima, ostalim stanovnicima B. P. moglo bi biti krvi starih Ilira.

3. Rimska cesta
Pogledamo li koju kartu starih Rimskog Carstva, vidjet ćemo, da su ga križale ceste na sve strane. Ja imam pri ruci: Biblia Vulgat – Biblia Sacra Alberto Colunga O.P. i Dr. Laurencio Turrado, Madrid 1946. Na str. 122 nalazi se mala karta Rimskog Carstva budući da je karta jako malena, zasigurno su na njoj označene najvažnije ceste. Na toj karti označena je cesta Narona (današnje selo Vid kod Metkovića) – Sirimium (današnja Mitrovica u Srijemu).
Od Vida do Mostara ona je morala ići ili preko visoravni Dubrave ili preko Brotnja. Ali, idući od Mostara na sjever ona je morala ići kroz Bijelo Polje, jer su s desne i lijeve strane brda i krš. Ona je iz Bijelog Polja morala krenuti preko Porima za Konjic i Vrhbosnu. I danas se vidi komad te ceste, koji dijeli imetak ć.ć. s.s. zv. “Bucovina” od imetka Kljaja i zaselka Bočina, te ide ispod naših njiva “Begovača” i “Ograda”, lijevom stranom Neretve, presijeca Kožulovu Luku, južno od naše crkve na potoku zakreće na sjeveroistok, ide kroz selo Potoci, pa uz Porim. Ta cesta danas se zove “Džada”, što je ostalo od turskog vremena u BiH.

4. Starokršćanske-starohrvatske crkve
U jugoistočnom dijelu Bijelog Polja, pod obroncima Sljemena, Pločna, Veleži, i Rabačkih brda nalazi se dosta povelika i pusta ravan zvana “Dubrava”. Stariji su pričali, da je u njihovo vrijeme tu bilo i dosta povelike šume. Ja se sjećam, kad se sjekao “grm” (jasenovo i hrastovo granje s lišćem, koje bi se sušilo, te za zimu spremalo kao stočna hrana). U ogradama sela Kuti, Livča, Ravčića ima dosta povelike šume. To je dokaz, da je šume bilo i u “Dubravi” jer je zemlja iste kakvoće. Od pamtivijeka služila je za ispašu stoke u “Dubravi” ima mnogo gomila kamenja što je opet dokaz, da je ona nekada bila naseljena i obrađivana. Jedna takova gomila zove se “Crkvine”. Ja sam tu kao čobanče bio mnogo puta. Još su se zapažali temelji poveće i podulje zgrade. Svojevremeno čitao sam u Glasniku Zemaljskog Muzeja u Sarajevu, da je u Potocima postojala starokršćanska crkva. Ne sjećam se, da li dotični spominje, da je ta crkva bila u “Dubravi”. To isto spominje i dr. Fra Dominik Mandić (u spom. djelu str. 14) na str. 42 O starokršćanskim crkvama u BiH, pa i o ovoj u “Dubravi”, pisali su u svoje vrijeme: C. Patsch u članku Archaol. Epigr. Untrsuchungen zur Geschicte der rom. Provinz Dalmatien u Wissen Mitt. IV-XI, Wien 1895.-1909.; Miroslav Vanino, D.I. u članku “Prve pojave kršćanstva u Bosni” u knjizi Povijest hrv. Zemalja Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo 1942. Dakle, prema izloženom stara crkva u “Dubravi” je starokršćanska ili u najkasnijem slučaju starohrvatska crkva.

5. Možebitno sjedište biskupije u B.P. “Dubravi”
Dr. Fra Dominik Mandić u spomenutom djelu (str. 14) na str. 377-378 raspravlja pitanje sjedišta biskupije Sarsiteron, koja je bila osnovana na crkv. Saboru u Solinu godine 533. Mandić stavlja sjedište biskupije na lijevoj strani rijeke Radobolje sjeverozapadno od Mostar. Iz istih razloga moglo bi sjedište biskupije biti i u B.P. u “Dubravi” na “Crkvinama”.

6. Rimski srebreni novac
Oko godine 1922. otac uklanjajući gomilu u dvorištu, da napravi štalicu za ovaca, našao je jedan srebreni rimski novac s latinskim natpisom. Potjecao je iz rimske provincije Španije, kako je na njemu pisalo: “Hispania”. Dugo sam ga čuvao, napokon ga izgubio.

7. Rimski ostaci
Kad sam bio u bogosloviji u Sarajevu, više puta otišao sam u Zemaljski Muzej. Koliko se sjećam tu ima iz B.P.: jedna ploča s natpisom poganskog hrama i jedan sarkofag.

8. Bilin grob
Nalazi se između rječice Potok i Boškovića kuća, kojih sto metara od ceste. Otac je pričao: “Žandari su stanovali u kući gdje je danas župski stan jednoga dana došli neki ljudi i otkopavali ‘Bilin grob’. Tu je bio i prisutan i žandarski Vakmajstor (Wachtmeister) žardarske postaje. Kada su ljudi grob otvorili Vakmajstor je iz groba uzeo jednu podeblju knjigu i jednu plehnatu kutiju. Iza toga on je ubrzo otišao iz B.P.”

9. Gradina
Nalazi se na sjeverozapadnom dijelu brda “Šljeme” iznad Srednjih Potoka. Zasigurno je tu u svoje vrijeme bila obrambena kula-grad.

10. Stara stražarnica
U našoj “Ogradi”, na brijegu više naše njive (Livčina), sjeverozapadno od naše kuće, daleko oko osamdeset metara vidi se jedan humak. Izgleda, da bi to mogla biti ruševina neke stražarnice iz starih vremena. Ruševine se ne vide, jer, ukoliko su postojaler, tijekom vremena pokrivene su nanesenom zemljom i obrasle travom.
Ali, jasno se opaža da to nije prirodni humak.

11. Događaj iz g. 1337.
Dr. Fra Dominik Mandić u spomenutom djelu (str.14) na str. 243 donosi jedan povijesni događaj: “Mjeseca studenoga g. 1337. kliški trgovac sukna Radić po brzoteći poslao je pisma iz Bosne u Dubrovnik. U planini (brdu) Porim u B.P. brzoteća je bio orobljen i sva pisma koja je nosio uništena.”

12. Turski han (Konačište – svratište)
Nalazi se na staroj rimskoj cesti ili turskoj Džadi odmah ispod naše “Ograde»
Danas se to mjesto zove “Hanina”. U vrijeme moga djetinjstva još su se temelji malo zapažali.
Prolaskom nove ceste kroz B.P. han je izgubio važnost, nestao.

13. Avdina Hanina
Napravljena je zasigurno iza prestanka rečenoga hana. Bila je uz cestu ispod njiva mojih dajidža Sesara (“Antići”). Bit će da joj je vlasnik bio neki Avdo. Prolaskom željeznice kroz B.P. han je izgubio važnost i prestao raditi.
Sve do moga odlaska iz Hercegovine (veljača 1945.) još su postojali i dosta visoki zidovi. Sobe za vlasnika i putnike bile su lijepo izgrađene. Dobro su mi ostale u sjećanju. Velika prostorija bila je za konje kiridžija.

14. Stari grobovi
U našoj “Ogradi”, prešav u dolinu, koja je uz njivu pk. Strica Miška, lijevo idući u Boćine na ravnini, skoro na izmaku “Ograde” vidi se kamenje dvaju, ako ne i triju, grobova, kojima su rečeni grobovi bili omeđeni. Po izgledu, držim, da dotićni nisu obićnih smrtnika, nego nekih odličnijih.

Župnici u Bijelom Polju

Prije sam spomenuo neke podatke o osnutku župe u Bijelom Polju g. 1892. Svojevremeno pisao mi je moj sestrić don Marko Perić, da je g. 1962. imala biti proslava 70. godišnjice osnutka župe, i 50. godišnjica nove crkve, Srca Isusova. Zbog nekih razloga proslava se održala g. 1963. Zbog maloga broja svjetovnog klera (onda ga uopće još nije bilo u Mostarskoj biskupiji) sprva su župu služili franjevci. Naši su stari često spominjali sljedeća imena: fra Dujo Ostojić, fra Damjan Gadža, fra Biško kojega se prezimena ne sjećam, fra Jozo Bencun, fra Marko Barbarić. Nisam siguran da li su prva trojica župnikovali u B.P. I ako su tu župnikovali, ne znam, da li su tu navedeni redom. Naši su ih stari ćesto spominjali, pa po tome zakljućujem, da su mogli župnikovati u B.P. Bencun i Barbarić sigurno su župnikovali u B.P., i to naznačenim redom. O načinu njihove pastve nešto sam prije spomenuo. Nadodajem još i ovo: stariji svijet mnogo je pričao o tim franjevcima i s velikim respektom. Misnika su smatrali poslanikom Božjim, poštovali su ga u svakom pogledu i njegovim se savjetima pokoravali. Da su ti stari misnici uistinu dobro radili, svjedokom je i sljedeća činjenica: U ono vrijeme sav svijet bio je nepismen. Ali ipak taj svijet je znao kršćanski nauk vrlo dobro, i što je još važnije, on ga je i razumijevao i po njemu živio. Npr. Moji pk. roditelji, stric p. Miško, p. strina Stana znali su kršć. Nauk kao danas dobro pripravljena djeca za Prvu pričest.
To su im stari misnici utjerali u pamet, i ostalo im. Često to su pričali: “dok bi svećenik u kući koje čeljade ispovijedao, drugi je (katehista) ispitivao vjeronauk pred vratima sljedećega; pa ako nije znao, nije ga ni pripustio pred svećenika, što je bila velika sramota.»
Sada o pojedinim župnicima u B.P., koje sam osobno poznavao.

Fra Jozo Bencun
Ne poznam ga kao župnika u B.P. jer se tada još nisam bio rodio. Poznam ga kasnije iz života i iz raznih referencija o njemu. Rođen je 29. 9. 1869. u zapadnoj Hercegovini. Visok uspravan, košćat, crven u licu, dugih i raspuhanih brkova, razgovoran, šaljiv, vanjštinom nešto zapušten. Moj p. otac ovako je jednom fra Jozu okarakterizirao: “Ala je bio furija.” Ta riječ ima u narodu ovo značenje: manje discipliniran, više slobodnjak u riječima i gestama, a to sve ipak ne bude grijeh ni sablazan. O njemu se pričalo dosta zgoda. Navodim neke.
– Kada sam župnikovao u Ravnom, moj ondašnji župnik – dekan Don Marijan Vujnović prićao mi je: “Ja imao biti odsutan iz Trebinja nekoliko dana zamolio fratre u Mostaru, da mi pošalju kojega misnika – zamjenika. Jedne subote popodne bahnu fra Jozo: u opancima i šarenom bekijskom torbom. Ja mu velim: ‘Zabora, fra Jozo, ovo je grad, pa što će reći gospoda, pa pravoslavni i muslimani, kada te vide u opancima i s torbom?’ On će poprijeko: ‘Šta mi je stalo. Ko mu je krivo, neka okrene glavu i neka ne gleda.’ Kad sam se vrati kući, župljni su mi govorili: ‘Bože, nam oprosti, alaj smo se nacirkuzali u nedjelju u crkvi kada je fratar počeo pjevati evanđelje, izdignuo glas pod nebesa, rastegao i zvija, pa nikad svršiti.'” NB. Mi, svjetovni svećenici pjevali smo evanđelje koralno, a doćim franjevci više pučki i otegnuto…
– U nekom samostanu klerici obavljali duhovne vježbe. Fra Jozo došao sa župe i bahnu među klerike. Fra Jozo se raspričao uvelike, smijeh, cirkus, galama etc. Vođa duhovnih vježba protestira, što mu izbacuje klerike iz kolotečine. A fra Jozo će: “Ajde, jadan, neba ti, neka mlađarija malo dušom odahne, pa će te bolje slušati.»
– Biskup Mišić osnovao novu župu Izbično. Prvi župnik fra Jozo. Nekom zgodom fra Jozo došao na biskupiju u Mostar. Mišić se interesira o novoj župi. Kako je župa bila nova i na njoj dosta toga manjkalo, pa se fra Jozo na njoj osjećao nevoljko, on odgovara biskupu: “Da mu ćaću, ko ju je tražio i osnovao.” Biskup mu veli: “Nemoj tako fra Jozo. ” fra Jozo će opet: “I ćaću i majku.” Biskup, koji je dobro poznavao fra Jozin karakter, odustane od daljnih pitanja.
– Volio malkice fra Jozo popit. Jednom zgodom biskup Mišić rekao fra Jozi: “Ama, fra Jozo, ti si već u godinama i uvijek u teretu po župama, pa ipak si uvijek zdrav ko krek, kako to?” Fra Jozo: “E, preuzvišeni, ja imam poseban lijek: svako jutro natašte popijem pola litra svježe nekuhane varenine. Pa kada varenina dođe u stomak, skupe se na nju svi bakcili i piju je. A ja onda dobru čašu dobre rakije skrenem na njih, pa ih sve tako pobijem, pa sam tako, hvala Bogu, uvijek zdravo i krepak.»
– Jednom fra Jozo došao sa župe u samostan na Široki Brijeg. Već prilično bio ućeifio po dogovoru fratara, neki od fratara ode na poštu u mjestu i zovne fra Jozu na telefon. Dotični se na telefonu predstavio kao biskup Mišić. Nakon konvencionalnih pitanja, navodni biskup veli fra Jozi: “Ama, fra Jozo, Bog ti da, ti ne možeš bez čaše.” Fra Jozo: “Prisvitli, danas ga nisam ni okusio baš ni jedne kapi.” Navodni biskup: “Ama, Bog ti dao, kako da nisi, kad iz tebe bazdi kao iz badnja?” Fra Jozo ljutito baci slušalicu veleći: “Đavliji izum, pa se na njemu osjeća ako čovik i kap popije.»
Koliko je istine u ovim anegdotama ne znam. Ali, znam, da je fra Jozo do kraja svoga života ostao vjeran svom svećeničkom pozivu i da su se mnoge duše spasile preko njega.
I na kraju njegovo svećeništvo okrunjeno je mučeništvom, in odium fidei, vrlo vjerovatno 1945. Naime u noći od 13. na 14. 2. 1945. hrvatska i njemačka vojska te civ. hrv. Vlasti napustile su Mostar i povukle se za Sarajevo. Govorilo se, kad su partizani te noći unišli u Mostar, odveli neke fratre iz samostana, i bacili ih u Neretvu. Među njima i fra Jozu. Da bi dobio što točnije podatke o tome, pismeno sam zapitao fra Tugomira Soldu, moga dobrog prijatelja, koji je iza rata otišao u USA, jer bi on mogao toćnije znati, budući je dosta hercegovačkih franjevaca iz rata (1941./45.) otišlo u USA.
Dne 7. 8. 1961. fra Tugomir mi je odgovorio ovo: “Fra Leo Petrović, fra Jozo Bencun, gvardijan fra Grgo Vasilj zajedno s ostalim prvu večer kada su partizani ušli u Mostar, prozvani su po spisku i odvedeni iz samostana. Nije mi poznato, da li ima živih svjedoka njihove smrti. Neki su, mislim, muslimani i muslimanke tvrdili da su vidili kad su ih bacili mrtve u Neretvu. U Jasenici su neki katolici vidili leš fratra u Neretvi, držim fra Grgin, htjeli su ga izvadit, ali su im vlast zabranile pristup Neretvi. I Dreteljani su vidjeli jedan fratarski leš u Neretvi. Nema nekog neposrednog dokaza da su bačeni u Neretvu, ali se to može s dosta sigurnosti tvrditi. Da li su naši uspjeli sakupiti podatke od izravnih svjedoka ne znam. Ako jesu to se mora tajno čuvati: naši drže da su sigurno bačeni u Neretvu.” Rekao sam da je ubijen in odium fidei, a koji bi drugi motiv mogao biti, da ubiju starca od 76 godina!? Ukoliko je imao koju ljudsku pogrešku, oprao ju je mučeništvom.
Fra Marko Barbarić
Rođen je 14. 2. 1865. u Klobuku, Hercegovina, brat “Sluge Božjeg” Petra Barbarića, koji je umro kao klerik u sjemeništu u Travniku na glasu svetosti. Počeo je postupak za proglašenje blaženim. Čini se da je fra Marko nešto stariji od Petra. Oko g. 1935. isusovac Miroslav Vanino dolazio je u Hercegovinu i prikupljao podatke o Petru. Razgovarao je u Širokom Brijegu s fra Markom, koji mu je navodno rekao: “Očiju mi, njega je majka više puta šibala nego mene.” Fra Marko me je krstio. Spomenuo sam ga na str. 31, br. 12. Otac mi je pričao:
– Fra Marko kupio šporet za kuhinju. Jednom šporet zadimio i neće vatra da gori. Fra Marko se razljuti i udari u šporet nogom, koji se prevrnu, pa će fra Marko: “Oćiju ti, ko je vidio ložiti vatru u kašunu? Lipo ognjište. Ako i dimi, čovik vidi vatru i ogrije se, nosi mi tu kašuninu s oćiju.” Fra Marko nastavio s vatrom na ognjištu.
– Jedne noći dođoh pokasnije s fra Markom u župski stan, kad sve otvoreno. Velim mu: “Mnogopoštovani, kako ostavljate kuću otvorenu po noći, može ko doći i pokrasti vas” A on će: “Oćiju ti, ko će u njoj što po noći naći, kad u njoj ne mogu ništa naći ni po danu.»
Početkom veljače 1945. hrv. i njem. Vojska napustila Široki Brijeg i došla u Mostar. Kad su partizani došli u Široki Brijeg, 15 franjevaca odveli u podrum, polili ih benzinom i žive ih spalili. Osam ih odveli prema Splitu i pobili ih u nekom groblju. U mostarskom Gracu blizu Širokog Brijega ubili su šest franjevaca. Tada je ubijen i fra Marko. Nije mi poznato u koju grupu ubijenih spada.

Don Tadija Božić
Rođen je oko 1880. u Blizancima, Brotnjo. Nakon svršenih nauka (gimnazija u Travniku, bogoslovija u Sarajevu – oboje kod isusovaca.
Krajem 1904. došao je za župnika u B.P. Kao dijete sjećam se, da je imao lijep fijaker i u njemu se vozio. Moj brat don Marko kaže, da je naš rođak Martin dulje vrijeme bio momak – sluga kod don Tadije i vozio mu fijaker. Kasnije, sjećam se, jašio je na konju, kad bi išao bolesnicima. Napokon kasnijih godina nije imao ni konja. Za udaljena sela posudio bi ga zgodimice. Don Tadija je nadoziđao kuću na jedan sprat od četiri sobe. Pod jednom prostorijom u prizemlju iskopao je podrum. Kupovao grožđe, pravio vino i prodavao ga krčmarima. Imao je lijepo uređenu sobu u prizemlju za primanje posjeta: baršunasti fotelj, lijep stol, baršunaste stolice, na zidu velika slika dr. Ante Starčevića. Odmah uz kuću – dijelilo je samo usko dvorište – bila je ubožna crkva (stari han). Dobro se sjećam, zvono je bilo na gredama pred tom crkvom. G. 1910. don Tadija je počeo praviti novu crkvu. Posredovanjem isusovca Antuna Puntigama, čiji je đak bio don Tadija Božić (koliko znam Puntigam je bio rodom iz Beča) našao je dobročinitelje u austrijskom dobrotvornom društvu “Bonifaciumsverein” iz Beča. Uglavnom, ako i ne sve, to društvo sagradi krasnu crkvu u gotskom stilu sa tri oltara u istom stilu. Držim, da je ona u ono doba bila najljepša crkva u Hercegovini osim franjevačke u Mostaru. Bjelopoljci su nekoliko pridonijeli u radnoj snagi i materijalu. Don Tadija je znao reći: “Da nije bilo Bonifaciumsvereina, ko zna, da li bi se ikada načinila.»
Moj brat don Marko kaže: “Crkva je prvotno bila namijenjena Studencima kod Čapljine. Ali, kako su Studenci na nuzgrednoj cesti, u B. P. jednoj od glavnih, to je ta sreća zapala B. P. Crkva je imala služiti kao dokaz potpore Austrije katolicima.” Sjećam se dobro gradnje crkve. Zgotovljena je 1912., kad ju je blagoslovio onodobni Kapitularni vikar (biskup Buconjić umro, Mišić još nije došao) don Lazar Lazarević. Istom zgodom blagoslovljen je novi crkveni barjak, kojega je darovalo isto društvo. Na blagoslovu bili su prisutni: Puntigam i isusovac Josip Predragović, don Tadijin veliki prijatelj, a moj i don Markov profesor u Travniku. Predragović je tada i propovijedao. Bio je dobar propovjednik. Don Tadija mi je govorio, da je svijet komentirao Predrago-vićevu propovijed: “Kako je onaj misnik avazli.” Tom zgodom promijenjen je titul crkve: “Uzašašće Isusovo” u “Srce Isusovao”.
S don Tadijom se u razgovoru zapažalo da je posjedovao priličan stupanj opće kulture. Lako je govorio njemački. Njegovi profesori Isusovci govorili su, da je bio bistar – talentiran, i da su se u njega polagale nemale nade. Bio je blage ćudi, dobra srca i pobožan
U vrijeme gradnje crkve utopio se u Neretvi njegov brat Stanko. U Mostaru je bio neki gluhonijemi glasoviti plivač i ronilac. Njega je don Tadija pozvao i plaćao ga, da ispod pećina traži njegova utopljenog brata. Sjećam se kako je dotični skakao u vodu s pećina i ostajao dobar dušak pod vodom, što je kod prisutnih izazivalo ćuđenje. Leš je utopljenika konačno nađen uz obalu u Sutini. Sjećam se sprovoda. Smrt brata duboko ga se dojmila. Doživio je nervni lom. Događala se pokoja čašica više. Navraćao je u mjesne gostionice u društvu je bio s učiteljem Ensmingerom, od drugih nije primao čast, uvijek je sve platio. No ipak je vršio svoju dužnost: opremanje bolesnika, katehizaciju u školama, propovijedao. Nije se nikada posve opijao, da bi npr. posrtao, nije nikada učinio nikakva škandala ni riječima ni djelima. Prilično se zapusti vanjštinom, izgubio polet i inicijativu. U zadnje vrijeme postao je krhka zdravlja. U proljeće g. 1930. internirao se u bolnicu u Mostaru. Još prije toga ostavio je svako piće. Bolest se razvila u galop sušicu, koja mu ubrzo prekide nit života. Prije smrti u potpunoj svijesti primio je sve sakramente umirućih. Sahranjen je u groblju “Grubanu”. Da li je to bila njegova želja ili odredba drugih, ne znam. Zadnjih godina on je kod njih misio svaki dan. Nije bilo stalnog sata. Ako bi sestre bile u polju na radu, na znak zvona ostavile bi posao i došle na misu. Pričali su mi moji: Iako je bila kiša, bilo je mnogo naroda. Od njega se oprostio njegov prijatelj i njegov privremeni nasljednik dr. Fra Leo Petrović. Plakalo je i veliko i malo. Osobito se naglašavalo: Učitelj Ensminger plakao je na glas i suze ronio. Nije ni čudo, punih 25 godina bili su nerazdruživi drugovi i jedina inteligencija u B. P. Iako je on mene i don Marka uputio u sjemenište i tako nam dao prvi korak našem svećeništvu, nijedan od nas dvojice nije mu bio na sprovodu. To se ovako okrenulo: Ja sam bio u bogosloviji u 5. tečaju, već svećenik. Jednog popodneva rektor P. Čuić kaže mi, da su iz Mostara s Biskupata javili, da je don Tadija umro i da mu je sutra sprovod. Ne znam, kako se okrenulo, da nisam otišao na sprovod. I danas mi je to žao. Ali, to bilo. Don Marko kaže: “Ja bio zakazao ispovijed u selu Orašje (župa Ravno). Pošao sam tamo na konak. Na želj. kući u Dvrsnici telefonom mi javljaju iz Ravnog sa želj. postaje, da su dobili vijest o smrti don Tadije i da mu je sutra sprovod. Pomislih kad sam već tu, obavit ću ujutro rano posao u Orašju, pa sljedeći dan prije podne vlakom u B. P. i mogu lako prispjeti. Ujutro veliki vjetar na vodi na Popovu, pa se nije moglo prevoziti. Tako nisam mogao otići.»
Možda je on izrazio želju da bude sahranjen u groblju čč. ss. uvjeren da će se tu najviše moliti za njegovu dušu. Što je zasigurno i istina. Rodbina mu je podigla nadgrobni spomenik. Iza rata 1914.-1918. stara je crkva pretvorena u “Hrvatski Dom”. Učitelj Ensminger osnovao je od bjelopoljskih mladića “Tamburaški zbor”, pa ih je tu uvježbavao. Nekada su priređivane predstave, što je bilo senzacija za narod i mnoge privlačilo.

Dr. fra Leo Petrović

fra Leo Petrović

fra Leo Petrović

Iako je on privremeno župnikovao u Bijelom Polju, oko dva do tri mjeseca, ali ipak je župnikovao, zato ću o njemu zapisati nekoliko riječi.
Rođen je 28. veljače 1883. u nekom selu zapadne Hercegovine, Klobuku? Doktorirao je iz filozofije u Friburgu, na sveučilištu, Švicarska. Dugo je godina radio na Biskupatu u Mostaru. Bio je profesor crkvenoga prava na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Obnašao je razne službe u provinciji: definitor, provincijal etc. Ponekad se javio kojim povijesnim člankom u kojem časopisu. Dugi niz godina bavio se pitanjem bogumila. Ostavio je o tome djelo u rukopisu, što ga je iza njegove smrti izdalo Svećeničko udruženje u BiH “Dobri pastir”. Čitao sam neke povoljne ocjene o tom djelu. Povjesničar dr. fra Dominik Mandić ne slaže se s njim u svemu. Dugi niz godina bio je predsjednik glavne Napretkove podružnice za Hercegovinu. Kada je u svoje vrijeme, sav kler u Hercegovini, redovni i svjetovni, bio pristaša Hrvatske pučke stranke, čiji je osnivatelj u Hercegovini bio dr. fra Dominik Mandić, član iste provincije, kao i fra Leo. Fra Leo je uvijek bio i ostao pristaša Hrvatske seljačke stranke (Radić – Maček). Ta okolnost, korektno svećeničko držanje, odnos i postupak sa svijetom, odavno poznanstvo, pribavili su mu velike simpatije, poštovanje i odanost među narodom u Bijelom Polju. Pa kada je biskup Mišić umro u proljeće 1942., da su se Bjelopoljci u tome pitali, fra Leo bi bio biskup u Mostaru, i još prije župnik u Bijelom Polju, iza pok. don Tadije. Govorilo se da ga je biskup Mišić u svoje vrijeme bio u Rimu predložio za mostarskoga biskupa, među kandidatima: fra Leo, dr. Fra Vendelin Vasilj (hercegovački franjevac, sposoban, danas u USA), fra Petar Ćorković, bosanski franjevac, veliki prijatelj biskupa Mišića, koji je i sam bio iz Bosne.
Dana 15. srpnja 1928. fra Leo je propovijedao na mojim Primicijama. Propovijedao je vrlo lijepo. Ja sam se s njim upoznao kao sjemeništarac, i kasnije još više kao klerik, kada je on kao ispovjednik dolazio u časnih sestara u Bijelo Polje, pa sam ga cijenio i volio. Odmah nakon proglašenja NDH, četnici su ga uhapsili i bio je nekoliko dana u zatvoru. Tada mu se nije ništa dogodilo. To hapšenje spominje fra Božidar Benković u svojoj knjižici The tragedy of a nation na stranici 35. Benković je sin hrvatskih roditelja, rođen i odgojen u USA, studirao bogosloviju u Mostaru od 1938. i dalje. Život je izgubio zajedno s fra Jozom Bencunom (cf. s. 42).

Don Andrija Majić

Don Andrija Majić

Don Andrija Majić

Rođen je u Drinovcima 9. travnja 1892. Nakon svršenih nauka, gdje je i don Tadija Božić, kraće je kapelanovao u Stocu, kod don Marijana Vujinovića. Nakon toga bio je župnik u Gabeli. Kada je moj brat don Marko župnikovao u Gabeli, i ja dolazio u njega kao sjemeništarac na praznike, u godini 1920. i 1921. u župskom arhivu čitao sam jedan odgovor Biskupata iz Mostara don Andriji, da mu ne mogu dati dozvolu da ide na više nauke, kako je molio, jer je nestašica svećenstva. U Gabeli je ostao oko dvije godine, pa je tada otišao za župnika u Stolac, gdje je ostao do lipnja 1930. U Stocu je pokrenuo akciju za pravljenje novoga oltara u župskoj crkvi. Moj brat don Marko kaže: oltar je koštao 75 tisuća dinara. Don Andrija je skupio 30 tisuća dinara, što mi je predao i još obećanih 10 tisuća dinara od trgovca Ivana Vukasovića, zv. “Kuduza”. Na njegovu inicijativu i zauzimanjem osnovana je u Stocu Hrvatska banka – štedionica, koja je jedno vrijeme lijepo radila. Kasnije je zbog sveopće financijske krize prestala. U lipnju 1930. došao je za župnika u Bijelo Polje za smrti don Tadije Božića. U vezi njegova odlaska iz Stoca, bilježim ovo: u župskom uredu u Stocu na stropu naslikana su dva anđela: jedan veseo, drugi snužden. Pa mi je moj sestrić don Marko Perić pisao 7. svibnja 1964.: “Dok smo bili u župskom uredu u Stocu, gledali smo ona dva anđela na stropu, pa je don Ilija Rezo evocirao lijepe uspomene na ona dva anđela. Onaj snuždeni jest don Andrija, koji odlazi iz Stoca; onaj veseli jest don Marko, koji je naslijedio don Andriju (o.p. župa Stolac je uvijek bila bolja u svakom pogledu nego Bijelo Polje). I stolački sadašnji župnik, don Anđelko to ljubomorno čuva, i ne kani ih prebojiti.” Neka mlađi dume vide, kako su se stariji dume lijepo gledali. U Bijelom Polju popravio je župski stan: omaltario zidove izvana, isto tako popravio je dosta stvari na crkvi: navukao opalu žbuku, na krovu crkve popravio je oštećeno vremenom. Nabavio je klupe u crkvi. Nekoliko godina nastojao je iskoristiti župski imetak kultiviranjem duhana i sitnog luka – arpađika; da bi si donekle poboljšao prihode, jer je župa dosta siromašna. Nekada je zemlju iznajmljivao, nekada radio u režiji. Do dan-dva iza proglašenja NDH četnici ga uhapse i s njim zajedno moga daljnjeg rođaka Iliju Zovko Perina iz Boćina, zvanog “lord”. Don Andrija mi je pričao: “Uhapsili su nas, potjerali niz cestu u Mostar. Kada smo došli do Ćetka Vukosava (s. 32, br. 15). Naumice se navrati u Ćetkov dućan, pod izlikom da kupim cigara, ali s nakanom, ne bi li Ćetko – kao poznat i uplivan pravoslavac – intervenirao kojom riječju u našu korist. Ali on ne reče ništa. Vlah, Bizantinac. Prija me je uvijek pozdravio s poštovanjem i kojom riječi nagovorio, a sada ništa. Kada me je četnik gurno u samicu na “Konaku”, htjede me udariti kundakom puške u leđa ali srećom, kako sam ja po svome obićaju nosio svoj kožnati dugi kaput samo onako prebačen preko ramena, to je kundak samo skliznuo postranice po kaputu ne dohvati mi tijela. Bili smo unutra tri-četiri dana a da nas nisu ništa pitali. Kako je nastala pometnja i panika radi napredovanja njemačke vojske to su nas i zaboravili. Otvorim prozor i pod njim duboko oko tri metra vidim bunište. I on i ja dogovorimo se, da skočimo kroz prozor. Lord prvi skočio. Lako njemu: mlad i naućen na vratolomije, a kako ću ja već gotovo starac, ne naućen na tako nešto. Lord se objesi niz prozor i spusti se bez poteškoće. Ohrabri se i ja te se spustih niz smetlište. Malo se zakotrljah. Ali ne smeta. Glavno je da smo se dočepali lijepe slobode. “Ovo hapšenje spominje Benković u rečenoj knjižici “cf. s. 46”. Proljeti godine 1943. logorovalo je u Bijelom Polju oko dvije tisuće četnika iz Crne Gore, koje su dovezli Talijani da bi bili brana eventualno partizanskom napadu na Mostar, kad su ih hrvatske i njemačke vojničke snage tjerali iz sjeverozapadne Bosne. Zapovjednik tih četnika bio je Bajo Stanišić bivši jugoslavenski (general ili pukovnik) zapovjednik vojske u Trebinju, koga sam poznavao. Kako je u Bijelom Polju bilo samo malo talijanske vojske (oko 20 vojnika) četnici su bili bez dovoljnoga nadzora i discipline, pa su svijet maltretirali, otimali stoku etc. Mnogi muški (katolici i muslimani) morali su pobjeći u Mostar. Pa mi je don Andrija prićao iz tih dana ovo: “Osvanuo je 10. travnja 1943.; dan proglašenja NDH. Trebalo bi izvjesiti hrvatsku zastavu na crkvu. Odlučih se i izvjesih je na zvoniku. Teško mi je bilo pri duši ne izvjesiti je i da malo na taj način ne dam kuraže svijetu. Domalo evo dvojice četnika te mi vele: “Zašto sam izvjesio hrvatsku zastavu?” Ja: “Ovo je Hrvatska i danas je njezin dan.” Oni: “Treba je odmah skinuti.” Ja: “Danas je neću skinuti nego sutra; ako vam smeta, vi je skinite.”
Odoše prijeteći se. I don Andrija završi: “Bio sam svjestan pogibelji, ali je ponos ipak prevladao. Riskirah, i učinih, i eto nije ničega bilo. A šta je bilo onoj živini povesti me ko na neko ispitivanje, pa me odvesti k Neretvi, i tu me ispaliti šus u zatiok, i ko bi o tome što pitao. Ali hvala Bogu sve se dobro svršilo.” Ponosan don Andrija na to. I pravom! Godine 1942. novi mostarski biskup dr. Petar Čule imenovao ga generalnim vikarom biskupije. Ali zbog ratnog vremena i nezgoda nije nastupio u službu, nego je ostao u Bijelom Polju na župi kao komesal svog nasljednika don Cvitana Radišića. Prilikom povlačenja hrvatsko-njemačke vojske iz Mostara za Sarajevo polovicom veljače 1945. ostao je u Bijelom Polju. Od njega sam se rastao 13. veljače 1945. predvečer. Od nekoga sam čuo, da su ga časne sestre u Bijelom Polju na silu odvele u svoj samostan i tu sakrile nekoliko prvih dana da ne bi nastradao. Kako je župa Studenci ostala bez svećenika (župnik don Jure Vrdoljak otišao u listopadu 1944. a kapelan don Petar Bulum u veljači 1945.), to je don Andrija otišao za župnika u Studence.
Kada je biskup Čule bio uhapšen 22. travnja 1948. don Andrija je preuzeo upravu biskupije. U isto vrijeme služio je i župu Studence jer nije bilo svećenika. Župnik iz Bijelog Polja don Cvitan Radišić pisao mi je 12. prosinca 1950.: “Inače ovamo život teče msgr. Majić dobro. U pameti svjež, dalekovidan, pouzdan, gubernaculum Ecclesiae. provincialis. drži sigurnom ruku. Don Ante mu je Romić desna ruka.” Svojevremeno don Ivan Tomas (sestrić don Andrijin) pisao mi je iz Rima: “Don Andrija je u zatvoru.” Kada je biskup Čule boravio u Rimu prigodom sjednica Koncila, pitao sam ga, zašto su naši svećenici zatvarani. Odgovorio mi je 14. studenog 1962. gdje piše o don Andriji: “Don Andrija Majić bio je najprije u istražnom zatvoru početkom 1950. stavljen je u zatvor da ne bi kao upravitelj biskupije za vrijeme moga zatvora smetao osnivanju Patriotskog svećeničkog udruženja ‘Dobri Pastir’. Nakon tri mjeseca bio je pušten bez suđenja.” O tome don Andrijinome zatvoru naš svećenički listić Vinculum Caritatis (VC, pokrenuo ga isusovac Ivan Nikolić u New Yorku, USA) broj 2. od 1951.: “msgr. Majić pušten je iz zatvora te nanovo upravlja mostarskom biskupijom kao apostolski administrator. Ustrajno odbija sve pozive na pristup u “svećenički sindikat”, tzv. “Udruženje svećenika BiH”. A u broju 3. 1951. piše: “Nakon uhapšenja mostarskog biskupa Čule preuzeo je upravu biskupije msgr. Majić… par mjeseci iza toga msgr. Majić pušten je na slobodu i Sveta Stolica imenovala ga monsignorom s pravom na mitru. Smjesta se on daje na vizitaciju biskupije. Obišao je sve župe krizmajući i tješeći narod.”
Don Ivan Tomas pisao mi je iz Rima: “Dok je don Andrija bio u zatvoru, Sveta Stolica 11. siječnja 1950. imenovala ga je mongsinorom s pravom nošenja mitre.” U Annuraio Pontificio od 1960. Tipografia poligl. Vaticana na s. 1110. nalazi se u popisu apostolskih Vikara. Iz vremena njegova upravljanja biskupijom bilježim:
a) Pero Raguž iz župe Prenj kod Stoca, mislim, iz blizine crkve otišao je u Argentinu kao poslijeratni izbjeglica. Kod kuće su mu ostali: majka, žena, dvije kćeri i jedan sin. Kad se u Argentini već donekle snašao, uspjelo mu nakon mnogo traženja dovesti obitelj. Njegova žena Danica pričala mi je: “Zakazana je krizma u župi Prenj. Znamo, doći će don Andrija kojega poznamo još iz Stoca. Na Pileti okupilo se mnogo svijeta, radi dočeka. Zasebno se skupila mala skupina mlađarije, vele: komunista, kojih su onda vladali i krojili pravdu u svijetu. Čim je don Andrija došao i pokazao se, stadoše ga napadati svakim pogrdnim riječima. Don Andrija se na njih ni ne obazire. U to se zaleti neki Bošković te ošamari don Andriju, da je sve odjeknulo. Don Andrija mu okrenu i drugu stranu lica te će mu posve mirno: “Evo udri i sa druge strane.” Nije ga udario. Postiđen i zarumeni se odstranio se u stranu. Ko jedan narod ustrašen zbog dotadašnjih zlodjela i ubojstava ne smije nitko ništa rijed. S Pilete pošli prema crkvi. Dok nismo daleko odmakli, čuli smo njihove prijetnje i psovke.”
b) Prije nekoliko godina objavljen je članak u Glasniku Srca Isusova i Marijina (izlazi na hrvatskom u Salzburgu, Austrija) za izbjeglice. Naslov je članka “Dvostruka krizma u Donjem Hrasnu”. U njemu piše: “Don Andrija došao u župu Donje Hrasno radi krizme. Bilo mnogo naroda. Iz Čapljine došla jedna grupa komunista. Nakon svršenih obreda, izazivali svakojakim riječima don Andriju, da je i zločinac, izdajnik etc. Dapače pokušali su ga i fizički napasti. Narod ga branio. Dok je jedan javno i naglas govorio protiv don Andrije, jedan mladić između svih digao se i rekao na sav glas: da sve što govore protiv don Andrije, jest laž. Iza toga sva sila naroda, osobito ženske ispratili ga do granice gradačke župe, gdje su ga dočekali gradački župljani.” Naslovom članka pisac je istaknuo dvije misli: krizma – sakrament – potvrda: u prenesenom smislu: druga krizma – manifestacija i učvršćenje odanosti vjernika prema vjeri i Crkvi.
c) Kao dopunu ovom pod b) bilježim doslovno što mi je biskup Čule pisao iz Rima 26. listopada 1963., kada je bio na Koncilu: “Don Andrija, negdje 1953. dok sam ja bio u zatvoru doživio je napadaj poslije krizme u Čapljini. Natovarili su ga na kamion i preko Domanovića vozili u Mostar. Na Domanovićima ga dočekali i paradajzom gađali, tako da mu je odijelo ostalo skroz zamazano. On se u Mostaru presvukao, pa taksijem odvezao po noći u Stolac, onda pješke u Hrasno, gdje je ipak sutridan održao krizmu. Kad su ćuli da je u Hrasnu, iz Čapljine doletjela je jedna grupa ali ipak nije mogla krizme spriječiti.”
Biskup Čule pisao mi je iz Rima 14. studenog 1962.: “Don Andrija je ponovno zatvoren u studenome 1958. kada sam ja bio u Rimu, UDBA pokupila fratre po Hercegovini da ih u autobusu vodi u Sarajevo na skupštinu Udruženja. On fratrima rekao, da svaki koji ode u Sarajevo, ipso facto gubi svaku jurisdikciju. Fratri poslušali, ali njega zatvorilo. Bio je osuđen pedeset mjeseci zatvora ali ipak pušten sedam mjeseci ranije.” Don Ivan Tomas pisao mi je iz Rima, 12. ožujka 1962.: “Don Andrija je jedini crkvenjak u zeničkoj tamnici. Uvelike ga hvali skopaljski biskup Čekad. On ga uzdiže do nebesa; tako i svi, i pravi misnici, i Hrvati i biskupi.” I opet mi je pisao 1. prosinca 1962. : “Don Andrija je na župi u Studencima. Nema skoro nijednog zuba osim kojeg krnjatka. Ima pojačani krvni tlak, slabo spava ali se Božji čovjek ne da. Nije pretjerano reći da je u ovih nekoliko godina najpopularniji svećenik među hrvatskim narodom. Iz tamnice je pušten poslije Uskrsa, iza kako je navršio 70 godina.” Isti opet piše 6. prosinca 1963.: “Don Andrija ponekad se javi. Starom lavu ne miriše kukavičko obzorje, nekih naših crkovnjaka. Ali kada on ne odlučuje, što se može. Vidim, da ga odlučniji biskupi poštuju kao svoj uzor. Drago mi je, da se starac ne da, a pod komunističkim bičem pogubio je zube i zdravlje. On je najveći sin naših Drinovaca i Bekije, pa neka sudi što ko hoće.”
Današnji svećenici mostarske biskupije (a i trebinjske) svi mlada generacija, vrlo ga vole i cijene. Za potvrdu toga citiram stavak iz pisma mog sestrića don Marka Perića od 9. prosinca 1962.: “Na dan sv. Andrije otišao sam u Studence s motorom da posjetim dragog monsignora Majića. Nije bio sam. Oko njega okupilo se devet misnika iz oba klera… Ljetnih mjeseci bio je slaba izgleda, ali pod jesen njegovo je stanje postalo normalno, jedino zube je pogubio. Nije ih još nadomjestio. Čeka ljeta, kad koji mladomisnik bude, pa da ga zamijeni. Kada sam kod njega, smijem li vas zamoliti, da mi jednom javite, da li ste napustili onu svoju zamisao pisanja memoara. To bi za nas mlađe bilo dragocjeno za povijest ovih krajeva. Učinite nam to, kada vam je Gospodin omogućio mir u te zrele godine…”
Slijedi tekst kojega preskačemo jer se odnosi na stvari van don Andrijine osobe i Bijelog Polja.

Don Cvitan Radišić

don Cvitan i misari

Don Cvitan i misari

Rođen u Radišićima (Bekija, kotar Ljubuški). Nakon svršenih nauka kod isusovaca u Travniku i Sarajevu kraće je kapelanovao kod don Vide Putice u Prenju. Zbog pobolijevanja na plućima, a po savjetu liječnika otišao je na morski zrak: župnik na Jelsi, na otoku Braču. Pošto se prilično oporavio, jeseni 1942. preuzeo je župu Bijelo Polje. Pričao mi je iz svoga životu u Jelsi: “Talijanski vojnici našli u mom župnom stanu jednu staru pušketinu, za koju ja uopće nisam znao. Zatvorili me. Umalo me nisu strijeljali. Ko rat i ratni zakoni!” I završio je: “Ali sam se u zatvoru molio vruće Duhu Svetom, da me prosvijetli i dade snage, da se spasim iz teške situacije. Dao mi je snage, pa nisam klonuo ni tjelesno ni duhovno. Prosvijetlio me, te sam se vješto branio, i spasio se, na čemu mu i danas zahvaljujem. Čuješ, ja sam iskusio: dobro se u nevolji uteći Duhu Svetom.” Za moga izbjegličkog boravka u Bijelom Polju (listopad 1944. do veljače 1945.) svaki smo se dan sastajali i bio njegov česti gost. Iz toga vremena bilježim ovu uspomenu: Sutridan po Božiću – na Stjepandan 1944. priredio večeru. Na nju pozvao: mene i moga brata don Marka, koji je kao izbjeglica iz Stoca u to vrijeme boravio na Biskupatu u Mostaru, tih božićnih blagdana nalazio se u Bijelom Polju, zapovjednika njemačke vojske u Bijelom Polju (rođen i odgojen u Sarajevu, govorio perfektno hrvatski), pomoćnika zapovjednikova, koji nije ništa znao hrvatski . I don Andrija je tu. Prije večere, ja i don Cvitan rekli don Andriji da ćemo nas dvojica otpjevati koju hrvatsku božićnu pjesmu, da i stranci čuju naše pjesme, a don Andrija ko don Andrija, kritičar i kunktator veli nam: “Bolan, nemojte, osramotit ćemo se.” Mi: “Pa nisu valjda ni oni toliko naivni i neupućeni, pa da misle da smo nas dvojica najbolji pjevači u Hrvatskoj!” NB: Hvala Bogu, ja sam onda pa još danas imao prilično sluha i glasa: Nisam se bojao. I don Cvitan nije u tome bez išta.” I don Andrija, po svom običaju napravio je grimasu, pogleda nas sumnjivo, odmahnu rukom i reče: “Eto, sinci, da vam bude sretno.” I pjevali smo. I svidilo im se. Don Andrija im je prevodio pjesme na njemački. Sutridan don Andrija veli: “Dobro je bilo. Ispalo je bolje nego što sam se nadao.” Godine 1952. pred Primicije moga sestrića don Marka Perića don Cvitan je popravio najnužnije na crkvi i kući. O radovima na crkvi pisao mi je 10. travnja 1957.: “Popravili smo krov naše bjelopoljske crkve: godine 1952. sjevernu stranu, a godine 1955. južnu stranu. S drugim radovima utrošili smo oko pola milijuna dinara. Još smo dužni sto tisuća dinara. Ako mognemo ove ćemo godine uvesti elektriku u crkvu i župski stan, obijeliti crkvu izvana i popraviti.” O Božiću 1964. don Cvitan piše: “Eto, hvala Bogu, našu bjelopoljsku crkvu pokrili smo cink – plehom (OP. p: prvotno je bila pokrivena pločicama tzv. eternit), iznutra preobojili i ukrasili. Klinci su iznutra zavraćeni na krovu ( op.p.: naime kada je moj brat don Marko doznao da crkvu misle pokriti plehom, pisao mi je da se klinci iznutra zavrate, da se ne bi dogodilo, kao što se dogodilo crkvi u Stocu, kada se jednom, podvukao pod krov od strane poplata i nadignuo ga). Kada budemo crkvu fotografirali, poslat ćemo vam fotografiju.” Proljeti 1965. poslao mi je fotografiju: pročelje iznutra sa glavnim oltarom. U središtu nad “Arkus Triumphalis” naslikan je lik Boga Oca nad oblacima i kuglom zemaljskom, na kojoj dominira križ. Na lijevoj strani početka Arc. tr. dvije ploče sa Deset Zapovijedi Božji, ispod ploče hrvatski grb. Na desnoj strani Arc. Tr. križ usađen u bazeniću, iz kojega teku mlazevi (simboli milosti sakramenata), ispod svega toga hrvatski grb. Ploče i raspeća spaja luk starohrvatskog pletera. Ispod luka natpis: “Srce Isusovo, spasenje naše”. Ima i drugih uresa i slikarija. Opći dojam, skromno, ali ukusno. Don Cvitan nastavlja: “Nekoliko vjernika dalo je od 10 do 15 tisuća dinara (OP. p: Koliko se sjećam, kurs dinara tada je bio jedan US dolar = 750 dinara). Ilija Kordić iz Kuti Livča, Perin poslao je iz Clevelanda USA 200 dolara, a časnim sestrama 100 dolara. Ima ih još naših u USA, koji su obećali poslali. Vama se dvojici lijepo zahvaljujem na daru od 20 dolara za našu crkvu (OP. p: poslali ih preko brata Tadije, 25. rujna 1964.). Molimo se i želimo svako dobro, u ime župe don Cvitan Radišić.”

Biskup Čule piše iz Rima, 14. studenog 1962: “U Potocima krov crkve popravljen, na crkvi ostarjeli malter obijen i navučen novim, zvonik uređen.” Isti piše iz Rima 23. listopada 1964.: “Prije dvije godine u Belgiji sam također od Caritasa sam isposlovao jednu svotu, ali tu sam podijelio samo dumama. I Ravno i Bijelo Polje tada su participirali od toga.” Moj sestrić don Marko Perić piše 20. travnja 1960.: “Don Cvitan već davno uveo električno svjetlo u crkvu i kuću.” I opet 1. travnja 1963.: “Župnik je ovih dana u crkvi postavio novu krstionicu, isklesanu od domaćeg kamena pod vodstvom jednog domaćeg tehničara. Koštala je preko 150 tisuća.” Isti je svojevremeno pisao, da se tijekom 1962. sprema proslava sedamdeset godišnjice župe, i pedeset godišnjice nove crkve ali, radi nekih razloga ta je proslava održana 1963. I pisao mi je isti sestrić, da su tom prilikom održane misije s dosta dobrim uspjehom. Propovijedao je isusovac Mato Jović, moj adekvatni kolega iz Travnika. Spomenuta krstionica jamačno je uspomena na rečene godišnjice.
Sredinom veljače 1945. hrvatski vojnici, civilne vlasti, te njemačka vojska napustili su Hercegovinu, povukli se do na Ivan-planinu. Don Cvitan je ostao. Tom prilikom drežanjski župnik don Petar Leventić napustio je župu i otišao u Zagreb. Iza rata Leventić se vratio u Hercegovinu, ali ne u Drežnicu nego u župu Vir. Župu Drežnicu preuzeo je uz Bijelo Polje don Cvitan, te je tako pastorizirao dvije župe. Biskup Čule piše iz Rima 14. studenog 1962.: “U Drežnicu je prošle godine stavljen za župnika mladi don Vinko Brkić iz Studenaca. Dotle je župom upravljao don Cvitan iz Bijelog Polja, jer nije bilo svećenika.” Dakle, don Cvitan je pastorizirao obje župe preko 15 godina. Svakako, za njega, koji je inače bio krhka zdravlja, to je bio pretežak križ. Pisao mi je 12. prosinca 1950.: “Problema i posla ima gdjekada i previše: dvije župe, Bijelo Polje i Drežnica, pouke za prvu pričest, bolesnici, propovijedi, ispovijedi etc. Bog krijepi, pa se, hvala Bogu, još može.” (…)
A 10. travnja 1957. piše: “Hvala Bogu, ovamo sve dobro i zdravo. Istina, ja sam više premoren upravljajući dugi niz godina dvije župe; ali bitno je da sam zdrav.”
Moj sestrić don Marko piše 25. studenog 1961.: “Don Cvitan postao dijecezanski konzultor, pa se on najviše viđa u Mostaru, drugi rjeđe.”
I opet 9. travnja 1962.: “Dana 7. siječnja, u nedjelju negdje oko 11h desio se jaki potres, taman u vrijeme pučkih misa. Nigdje nije bilo većih panika. Negdje su misnici počeli moliti sa svijetom djelo pokajanja, kao npr. don Cvitan.” Piše – neka ostane za uspomenu: u ime sjećanja, 27. veljače 1950. ja i don Marko, među ostalima poslali smo njemu dva kilograma kafe, pola kilograma šećera preko neke agencije Buenos Aires. Nije primio. Vlasnik agencije otišao, a da nije poslao. Pa smo opet kao i nekim drugima, 11. studenog 1954. preko brata Tadije poslali mu jedan kilogram kafe uz znak sjećanja, što mu je bilo jako drago. Ima bratića svećenika, don Jozu kojem je on jamačno najviše moralno i materijalno pridonijeo, da je postao svećenik. U srpnju 1967. premješten je u župu Rašeljke. Moj sestrić don Marko Perić piše 13. prosinca 1967.: “Don Cvitan se dao na popravak crkve: krov uredio, učvrstio, odbio vodu, plafon promijenio, pod stavio, djelomično od pločica, a djelomično od dasaka, crkvu spremio za bojenje na proljeće.” Koliko mi je poznato, do sada nije imao neprilika s novim vlastima. Barem s te strane križ mu je bio olakšan… Don Cvitan je dobar misnik: crkvenog duha, pobožan, revan u službi i gostoljubiv.

Don Mate Nuić

Rođen je u Drinovcima oko 1909. god. Nakon svršenih nauka kod isusovaca u Travniku i Sarajevu cijelo vrijeme (do dolaska nove komunističke vlasti, veljača 1945.) bio je prefekt u Napretkovom Konviktu – srednjoškolskom kralj Petar Svačić u Mostaru. Lijepo je djelovao među đacima. Uvijek čist, i pristojno odjeven. Građanstvo ga cijenilo i poštivalo. Prilikom proslave 25. godišnjice hrvatskog pjevačkog društva “Hrvoje” u Mostaru (i ja sam prisustvovao na nekim točkama s delegacijom iz Ravnog s hrvatskom zastavom). Povjereno mu je, da napiše prigodnu spomenicu, što je i učinio. Spremao se, da bi položio doktorat iz bogoslovlja, na zagrebačkom Bogoslovskom fakultetu, no rat 1941.-1945. omeo ga je u tom naumu. Dobar i neporočan misnik, gostoljubiv, društven, iskren drug i prijatelj. Kada se polovicom veljače 1945. hrvatska i njemačka vojska povukla iz Mostara na Ivan-planinu, don Mate ostaje u Mostaru. Od tada pa do proljeća 1948. pomaže biskupu Čuli na Biskupatu, jer su prijašnji tajnici: dr. fra Vendelin Vasilj sada u USA; don Anđelko Babić otišli iz Mostara zajedno s vojskom, a fra Boris Ilovača nešto kasnije u svoju bosansku provinciju.
U Rimu sam čuo pričati: dr. Božu Nikolića, odvjetnika u Mostaru (rodom iz župe Stolac). Prvotno mu je prezime bilo Prce, koje je promijenio u Nikolić, valjda po ocu Nikoli. Odgojen u katoličkim organizacijama. U domu “Hrvoje” priredio se javni skup suđenja, da svaki iznese svoje optužbe na Nikolića. I don Mate je bio prisutan. Na tom suđenju don Mati se predbacilo u grijeh prijateljstvo s Nikolićem od prije. Pozvali don Matu na pozornicu, da odgovori na optužbu. On stupi na pozornicu, glasno i jasno rekao: “Da, bio sam prijateljem s dr. Nikolićem. Ne samo da se toga ne stidim, nego to smatram čašću, jer je on uvijek bio čestit čovjek, dobar katolik i dobar Hrvat.” Biskup Čule piše iz Rima 14. studenoga 1962.: “Don Mate Nuić zatvoren je nedjelju dana poslije mene (o.p: dakle, 29. travnja 1948. i zajedno sa mnom bio osuđen, o.p: 18. srpnja 1948.) na osam godina, što je sve do posljednjeg dana u Zenici odležao. Suđen je, da je tobože slao pakete i pisma u šumu, tzv. “Križarima podvala”. Listić Vinculum Caritatis (s. 49.) br. 2. ožujak 1951. piše: “S biskupom Čulom u zeničkom zatvoru dijeli istu sudbinu, njegov bivši tajnik vlč. Don Mate Nuić.” Don Ivan Tomas (na temelju pisma od don Andrije onodobnog upravitelja biskupije, poslanome preko Nuncijature u Beogradu) piše 9. prosinca 1951.: “Naši svećenici u zeničkome zatvoru s biskupom Čulom drže se dobro.” o.p.p: Tada su bili u zatvoru don Mate i don Ilija Rezo. Izašav iz zatvora godine 1956. otišao je za župnika u Šipovaču-Vojnići kod Ljubuškog.
Sveta Stolica 21. studenog 1958. imenovala ga monsignorom: Camarieri Segreti Soprannumerari. Imenovanje figurira u Annuraio Pontificio, spomenuto str. 50.
Don Ivan Tomas pisao mi je iz Rima da je govorio biskupu Čuli da ga Svetoj Stolici predloži kao svog nasljednika ili njega ili vašega sestrića don Marka. Nadajmo se, da će jedan od njih biti imenovan. Prije vaš don Markica nego don Mate, jer bi na don Matu komunisti graknuli kao na ustašu i nad Hrvata, dok don Markici ne mogu ni to predbaciti. To mi je Tomas pisao 11. listopada 1963. Iza kako je došao u Šipovaču, počeo se baviti mišlju gradnje župske crkve. Moj sestrić don Marko Perić, piše 9. travnja 1963.: “Msgr. Nuić sondira teren za gradnju crkve u Šipovači, minira brdo.” I opet 8. kolovoza 1966.: “Don Mate do sada je izdao preko 800 tisuća starih dinara (oko 800 dolara) za plan i ostalo potrebno za gradnju crkve u Šipovači, ali mu do sada ne dadoše dozvole. Isti piše 12. rujna 1967.: “Sada je župnik u Bijelom Polju don Mate Nuić, kamo je došao 23. srpnja o. godine. Biskup je imao svojih razloga, da ga tu premjesti, a don Cvitan je otišao u Rašeljke.” Mislim, da je jedan od razloga premještaja don Matina zidanje crkve u Šipovači. Izgleda, da mu vlast nije htjela dati dozvolu, jer ga smatra ultra Hrvatom. To mi potvrđuje vijest iz don Markova pisma, od 13. prosinca 1967.: “Dok je bio don Mate u Šipovači, nije bilo moguće dobiti dozvolu. Međutim, kada je došao drugi, dozvola će biti dana. Danas je bio ovdje župnik, razgovarajući s biskupom o predračunu radova i o licitaciji radova.” Isti don Marko piše 7. svibnja 1964.: “Nad grobom pok. don Ante Romića izrekao je divan oproštajni govor don Mate Nuić. Rado bih vam ga u cijelosti reproducirao, ali to je nemoguće.” Don Marko Perić piše 13. prosinca 1967.: “Don Mate po svom dolasku za župnika u Bijelo Polje, dao se na obnovu kuće, jer je bila dosta zapuštena. Don Cvitan je radio na obnovi crkve. Don Mate je do sada u prizemlju izmijenio podove, izlio beton, pa će staviti parket ili što god drugo. Također, i u sobama na katu. Danas, upravo završava stepenište. Prozore je brojem smanjio, ostavio je po jedan, proširio ih, pa tako sada sobe izgledaju modernije. Na proljeće ostaje skinuti krov, udariti stezni pojas, staviti betonske nosače, izliti deku ispod krova, pa tako osigurati od vlage odozdo i požara odozgo, unutra uvesti vodu, civilizirati wc, i tako dalje. Krov misli na četiri vode, otraga napraviti lijepu verandu. Kuću modernizirati i urediti, samo treba dosta novca i brige. Ali on se nada punom uspjehu. Nekada i sam radi.” Moj brat don Marko i ja 29. siječnja 1968. poslali smo mu 50 dolara u ime pomoći za radove na kući. Ljubav i uspomene sile na to. To je kuća naše župe, gdje smo kršćeni, u koju smo mnogo puta zašli, u njoj blagovali etc. Sestrić Marko piše 19. prosinca 1968.: “Don Mate je izlio cementnu deku na zidovima župske crkve u Bijelom Polju, skinuo lastavice, kuću prekrio na četiri vode. Kuća će izgledati vrlo lijepa, kada se dotjera i dovrši, komotnija nego je bila.”