U dijelu Vjerovanja molimo: „Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca i Sina“.  Ispovijedamo svoju vjeru u Presveto Trojstvo, a na poseban način u Duha Svetoga, treću božansku osobu, iste naravi s Ocem i Sinom. Isus ga naziva Tješiteljem ili Braniteljem, a kršćanska tradicija našim Posvetiteljem.

Da bi smo bar koliko-toliko razumjeli ulogu Duha Svetoga vratimo se na same početke Isusove Crkve. Rekli bismo onako ponaški, u vremenu nakon Isusova uzašašća i Duhova, apostoli su nakon svega bili na goloj ledini. Nakon vješanja izdajice i otpadnika Jude apostolski zbor je bio krnj. Nijedna Isusova riječ nije bila zapisana, a to je jako važno. Bez napisanoga nemaš jasan put, ideju i ponudu.

Apostoli su bili redom neobrazovani, bez adrese, rezidencija i učionica. Po ljudsku, bila je to družina osuđena na propast. Što se drugo moglo očekivati? Svatko imalo lucidan mogao im je slobodno proreći propast i neuspjeh. Oko njih tako ogoljenih, materijalno i intelektualno, bilo je veoma organizirano vojno i ekonomski rimsko društvo, kao i židovsko (barem u onom vjerskom smislu). U obližnjoj Grčkoj već su bili udareni temelji filozofije, a u samom Rimu udareni temelji rimskog prava.

Štosu mogli ovi sirotani? Koji je bio njihov adut za uspjeh?

Iako su bili u nezavidnom položaju u odnosu na svoje društveno i intelektualno okruženje,  ne zaboravimo istaknuti ono važno što su oni primili u baštinu, a što ipak nisu imali ni Židovi ni Grci, ni Rimljani, a to je iskustvo uskrsloga Isusa. Bilo je važno da On nije mrtav i da imaju poslanje naviještanja njegova uskrsnuća. Nakon silaska obećanog Duha Svetoga uz naviještanje Riječi, Duh Sveti je djelovao u sabiranju pisanog blaga, bilježe se izgovorene Isusove riječi i nauk. Prije silaska Duha Svetoga Crkva je bila nalik gomili nabacanog kamena koja je čekala umjetnika da ga složi u prelijepu građevinu! Uloga Duha Svetog se očituje u uzlaznoj liniji koja započinje od samog blagdana Duhova.

O Duhu Božjem govori najprije početak Svetoga pisma: „ Duh je Božji lebdio nad vodama“ (Post 1,1). Zatim,knjiga Mudrosti: „Duh Gospodnji ispunja svemir, i sve što on drži ima dar govora“ (Mudr 1, 7). Duh Gospodnji pripremao je cijeli Stari zavjet na objavu. On je podizao proroke kao što molimo u Vjerovanju: „govorio po prorocima “.

Duhom Svetim osjenjena je i začela  bl. Djevica Marija. Duh Sveti se prvi put na vidljiv način pokazao u obličju goluba kod Isusova krštenja na Jordanu. Duh Sveti je došao da učvrsti Isusovo djelo onako kako je Isus i obećao: “Ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugog Branitelja koji će ostati s vama dovijeka“ (Iv 14, 16). Ono što su Duhom Svetim započeli apostoli nastavljaju njihovi nasljednici kroz povijest. Nije otišao s njima u grob, On djeluje i danas u svojoj Crkvi po sakramentima i pastirima koji je predvode. Kao što je nemoguć život na zemlji bez sunca i vode, jednako je tako nemoguć život duše bez Duha Svetoga. Isključiti se iz njegova milosnog djelovanja znači počiniti duhovno samoubojstvo.

Ne zaboravimo da u svijetu osim Duha Svetoga djeluje i jedan drugi duh, koji svim silama nastoji uništiti sve ono što Duh Sveti gradi. Duh Sveti sabire, gradi, ujedinjuje i pokreće. Duh svijeta: razara, razjedinjuje, umrtvljuje. Vidno je kroz povijest Crkve koliko je duh svijeta jaki poguban. Nije li stotinama godina Crkva Duhom Svetim jačana bila jedna, a duhom svijeta podijeli se na: katolike, pravoslavne, protestante…Duh svijeta učini tisuće crkava diljem Europe praznim i profaniziranim. Nije li vidljiv duh svijeta u tolikim razvodima, nerađanju i nezainteresiranošću za opće dobro? Upravo zbog nedostatka darova Duha Svetoga mi nismo kadri donositi život, ni u biološkom ni u duhovnom smislu. Na sve strane životni dezerteri, koji nisu zbog duhovne anemije sposobni održati bračne, svećeničke ili redovničkim zavjete. Duh svijeta nije nimalo bezazlen, a njegove su posljedice katastrofalne, gore od ikakva tsunamija ili bombe.

Svijet nam dobacuje da je Crkvi odzvonilo i da se ona pretvara u nekakav izložbeni muzejski prostor. Iako je situacija teška, ne bojmo se, takvih je primjedbi i zlokobnih proricanja bilo mnogo puta  kroz povijest. Svi ti duhovno-tektonski poremećaji prigoda su da se kao pojedinci i kao zajednica upitamo: jesmo li otvoreni Duhu Svetom ili duhu svijeta?

Dva se elementa pojavljuju u izvještaju o Duhu Svetome kao popratne pojave: vihor i oganj. Upravo je potreban uvijek iznova vihor i oganj koji trebaju prodrmati našu samodostatnost i sterilnost.Tko moli Duha Svetoga on mora znati da zaziva božansko uznemiravanje, spasonosni nemir za stanja naših uspavanosti i kompromisa sa svijetom. Sunovrat modernog doba je krenuo upravo od modernih podvala da je za uspjeh i čovjekovo ostvarenje dovoljno znanje i tehnički napredak. Možda možeš studirati i savladati mnoge znanstvene discipline ili možda možeš mnogo toga kupiti, ali ne zaboravi da ono najvažnije dolazi izvan nas. To su darovi koji nemaju alternativu: Mudrost, Razum, Savjet, Jakost, Znanje, Pobožnost i Strah Božji, a to je ono što nedostaje našim životnim planovima i pothvatima! Oni se ne studiraju i ne kupuju nego se daruju onima koji ih ištu od Duha Svetoga. Naša civilizacija jest civilizacija kojoj je uspostavljena dijagnoza: dijagnoza suhoće, ranjenosti, kamenih i ledenih srdaca. Zato i ne donosimo plod, nego smrt. Stoga je sada već sveti Ivan Pavao drugi, nazvao naše doba kulturom smrti.

Zato uvijek iznova zavapimo riječima crkvenog himna: Nečiste nas umivaj/Suha srca zalivaj/ Vidaj rane ranjenim/mekšaj ćudi kamene/Zagrij grudi ledene/Ne daj nama putem zlim!

                                                                                                              Don Josip Galić, župnik

 

 

Pin It